Čujemo da je stabilnost regiona najvažnija stvar kada je interes  međunarodne zajednice u pitanju. Čujemo i da je Egipat bio stabilan na čelu s Mubarakom 30 godina. I Tunis i Alžir i Libija i.... Sve su to bile stabilne zemlje koje su osiguravale mir i stabilnost u regionu.

Poanta nije u lošim vođama, nego u tome kako jake zemlje tretiraju pojam stabilnosti. Što ta stabilnost zaista znači narodima koji žive u tim zemljama? Sa aspekta međunarodne zajendice, bitno je da je stabilno, a tamo neka ljudska prava i konzumacija istih nije vrijedna spomena.  Bitno je da se mogu izvoziti robe, koristiti resursi, davati financijske usluge s jakom kamatom, da ne postoji opasnost od pucanja ekonomskih veza, koje često ne idu u prilog toj zemlji.  Kada zagrebemo malo po pojmu slobodno tržište sasvim je jednostavno vidjeti tko od toga ima koristi. Međunarodna zajednica intervenira kada su u pitanju zakoni koji reguliraju trgovinu, usluge, kada su u pitanju razne koalicije, uspostave vlasti. Ona ne intervenira kada su u pitanju obrazovne, zdravstvene usluge, razvoj domaćeg gospodarstva, poduzetništva. Odnosno, nekada i intervenira, ali samo radi reda, da bi se zamaglio kolonijalni duh.  Oni neće intervenirati kada su u pitanju važne gospodarske strategije koje bi donijele narodu boljitak. Tu uvijek kažu da se ne miješaju u unutarnje odnose. Normalno. Ali, isto tako, dignut će svoj glas ako nekome od domaćih političara padne na pamet izigrati malo neke trgovačke dogovore. Onda je odmah sutradan na tapetu sastanak i prijetnja.

Dakle, ako dobijemo informaciju da smo stabilni, ne trebamo previše u to vjerovati. Pa čak i kada nam pohvale vlast za kooperativnost i istinsko zalaganje. Vidimo na primjeru Bliskog istoka tko je sve kooperativan. I o kakvim državnicima je riječ. Mi najbolje znamo kakve državnike imamo i koji su njihovi rezultati rada. I samo ih kroz te podatke trebamo posmatrati i ocjenjivati.  Recimo, stručne ekonomske analize pokazuju koliko bi mogao koštati kvadrat stana u BiH. Da nije komercijalnih banaka i visokih kamata koje uzimaju vlasnik, investitor i izvođač, jer nitko nema novca, svatko od učesnika u lancu se mora zadužiti, cijena bi bila duplo manja. Ima tu, naravno i domaće korupcije, dozvole, rente i sl., ali to na veliki broj kvadrata i nije nekakva razlika. Naravno, ne treba ni nju tolerirati. Realna cijena metra četvornog u BiH je oko 800 KM, poslovnog prostora malo više.  Tada bi rata kredita na deset godina bila 300 do 400 maraka, ovisi koliki stan nam treba.  Ako netko želi stan od 120 kvadrata, neka plaća 600 KM mjesečno. No, to nije moguće ako ćemo stanogradnju bazirati na stranim kreditima i kamatama. Nije moguće ni razviti pristojan biznis.  Velika kamata pojede zaradu.  To je tako ako država ne stane iza osnovnih stvari svojim kapitalom, a koje su osnovne stvari ako nisu mjesto za život i posao? 

Stručnjaci iz ekonomskih institucija naše zemlje otvoreno kažu da para ima ali nema kvalitetnih projekata za financiranje.  Kao da je stanogradnja i financiranje poduzetništva nešto sporedno, nešto oko čega ne treba trošiti vrijeme i energiju. Još ako se ne možemo dogovoriti oko velikih infrastrukturnih projekata, autoputeva i sl., nemamo, vala, o čemu ni pričati. Dakle, put je sasvim jasan, neka slobodnog tržišta, ono regulira konkurenciju, otvara prostor za kreativnost i brz razvoj, ali, normalna država mora znati koji su njeni prioriteti. Novčarska institucija pod kontrolom države koja bi imala kamatu tek toliku da pokrije troškove svoga rada je nešto što se mora imati, ako nema ili ne funkcionira dobro, stvoriti i osigurati transparentan rad. Tada, BiH ne bi imala nezaposlenih i prezaduženih ljudi. Tada ne bi nedostajalo novca za hranu. Tada bi se smješkali gledajući promjene na burzi i pravili plan da i mi nešto profitiramo od toga.  E, to je stabilnost.

Marin Bago

Predsjednik Udruge Futura