Da li je ovo kraj anonimnosti? Od mikrotrutova preko interneta, tehnologija poput invazije ulazi u privatnu sferu – uz naše ohrabrenje.

Dvije formalno nevezene teme pojavile su se u vijestima istog dana, 19. juna, pomislih da ne može biti oprošteno ako se primijeti njihovo pojavljivanje… Kao i sve vijesti stigle su plivajući kao “informativni cunami” – samo dvije male kapi u poplavi vijesti značenja/nade, a na zadatku prosvjetljenja i pojašnjenja, dok su istovremeno u funkciji zamagljivanja i zbunjivanja. 

I ekskluzivna aerodinamička osobina sokola moljca, insekta poznatog po svojim lebdjećim vještinama, bile su prema majoru Michael L Anderdonu, doktorskom studentu za unaprjeđenje navigacionih tehnologija, izabrani kao još ne postignut, ali sigurno uskoro dostupan cilj u sadašnjem projektovanom naletu – zato što je njegov potencijalni nivo daleko ispred svega „što naš nezgrapni avion sada može“.

Nova generacija trutova ostaće nevidljiva dok će sve drugo učiniti dostupnim za gledanje: oni će ostati imuni dok pretvaraju sve drugo u  ranjivo. Prema riječima Petera Bakera, profesora etike na Mornaričkoj akademiji SAD, ti trutovi će voditi ratove u „post-herojskoj eri“, ali će takođe prema drugim „vojnim etičarima“ produbiti duboki već postojeći jaz između „američke javnosti i njihovih ratova“; one će predstavljati drugim riječima još jedan odskok (drugi nakon zamjene regruta profesionalnom armijom) u pravcu pravljenja ratova za sebe, ali nevidljivih  za naciju u čije je ime rat vođen (nijedan domaći život neće biti rizikovan) i zato mnogo lakši, kao i mnogo privlačniji za vođenje, zahvaljući gotovo potpunom odsustvu kolateralne štete i političkih troškova.

Sljedeća generacija trutova će vidjeti sve dok ostaje lagodno nevidljiva, i doslovno i metaforički. Od njihovog rasipanja neće biti skloništa, ni za koga. Čak i tehničari koji će slati čestice u akciju odreći će se kontrole nad njiihovim pokretima i tako postati nesposobni, koliko god snažno budu pritiskani, da oslobode bilo koji objekat da ne bude pod njihovim nadzorom :“novi i unaprijeđeni“ trutovi biće programirani da lete po svome, prateći rutu i tajming sopstvenog izbora. Nebo je limit za informaciju kojom će ih snabdjeti jednom  i pustiti u opraciju po planiranim brojevima.

Ovo je kao aspekat nove špijunsko-nadzorne tehnologije naoružane kapcitetom da djeluje sa distance i autonomno, što brine većinu dizajnera i takođe dvojicu autora vijesti koji izvještavaju o toj preokupaciji: “cunami podataka“ već preplavljuje štabove vazdušnih snaga i prijeti da uništi njihovu moć savladavanja i apsorbovanja, a prijeti i da se istrgne van njihove (zapravo bilo čije) kontrole.

Erozija anonimnosti

Od 9/11 ( terorističkog napada na SAD 2001.) broj sati koji je pripadnicima vazdušnih snaga bio potreban da prerade obavještajne podatke koji su im obezbjeđivali mikrotrutovi došao je do 3,100 posto i svakoga dana 1,500 više sati i isto toliko više slika koje su određivale volumen informacija koje treba obraditi.

Jednom kada limitirani „sada slama" pogledom  na senzore trut bude zamijenjen „zurećom nemani" i cijeli grad u jednom potezu (takođe skori razvoj ) od 2000 analitičara biće traženo da se nose sa „hranom za životinje“ od jednog  truta, umjesto što njih 19 danas radi takav posao.

Ali jedino značenje, dozvolite mi da komentarišem, to pecanje jednog interesantnog i relevantnog objekta iz dubine kontejnera „date“ zahtijevaće puno rada i koštati veoma mnogo: nije moguće da ni jedan potencijalno interesantan objekat ne može obezbijediti samog sebe od pada u taj kontejner na prvom mjestu. Niko neće nikada znati gdje je ptica pjevačica sletjela na svom sostvenom prozorskom gnijezdu.

Kada je riječ o “smrti anonimnosti“ zahavljujući internetu, priča je malo drugačija: mi smo podredili naše pravo na privatnost, službi naše sopstvene volje. Ili smo se možda saglasili sa gubljenjem privatnosti kao razumnom  cijenom za željene ponude za razmjenu.

Ili je pritisak da isporučimo našu ličnu autonomiju toj klanici, tako blizak stanju stada ovaca, gdje su samo nekoliko izuzetih pobunjenika ratoborni i odlučne volje da ozbiljno pokušaju odoljeti. Na jedan ili drugi način, nama je u svakom slučaju ponuđen, makar nominalno, izbor kao i privid i najmanje dvostruki ugovor, i bar formalno pravo da protestujemo i tužimo u slučaju kršenja ugovora: nečega što u slučaju trutova nikada nije dato.

Sve je isto: jednom kada smo unutra, postajemo taoci sudbine. Kako Brian Stelter primjećuje: “kolektivna inteligencija dvije milijarde korisnika interneta, i digitalni otisak koji je tako mnogo korisnika ostavilo na website-ovima, kombinovan da napravi sve više gledanih neugodnih videa, svaku intimnu fotografiju i svaki nedelikatan email, doprinose kao izvor, bez obzira da li ga on želi ili ne“.

Richu Lamu, slobodnom fotografu koji je slikao opsadu na ulicama Vankuvera nedavno zbog utakmice, trebalo je samo jedan dan da uđe u trag i identifikuje par koji je slučajno uhvaćen kako se strasno ljubi na jednoj od njegovih fotografija.

Sve lično sada je potencijalno postalo javno, i potencijalno je dostupno za javno konzumiranje: i ostaje dostupno za trajanje zauvjek, „kako na internetu ništa ne može biti zaboravljeno“, ništa što je jednom snimljeno ili niko od njegovih bezbrojnih korisnika.

“Ova erozija anonimnosti je produkt prožimajućih službi socijalnih medija, javnih mobilnih kamera, slobodnih foto i video sajtova, i možda najvažnije od svega, promjene u ljudskom poimanju toga šta treba javno objaviti a šta ostaviti kao privatnost“.

I dozvolite mi da dodam: izbor između javnog i privatnog izmiče iz ruku ljudi, sa njihovom saradnjom punom entuzijazama i zaglušujućim aplauzima. Ovih bi dana Etienne de la Boetie vjerovatno bio u iskušenju da govori ne dobrovoljno, već preko DIY ropstva.

Tekst Zygmunta Baumana za "Gurdian", prevela Biljana Jovićević

www.slobodnaevropa.org