Posljednju analizu bh. zbilje, provjeravam, potpisah prije skoro dva mjeseca. A krivo je, što jes'-jes', uvjerenje da, upustim li se u političku arenu, mogu pomoći oslobađanju zemlje od zlokobnog virusa koji je napada puna dva desetljeća, ali i najkonkretniji pokušaj da se to učini. Nisam uspio. Pokazalo se, nažalost, da ova zemlja još uvijek nije spremna podvući crtu pod svoju najnoviju prošlost koja ju je, umjesto u društvo evropskih naroda, već do sada gurnula makar pola, ako ne i čitavo stoljeće unazad.

Piše: SLAVO KUKIĆ

Na „povratak kući“ motivira me saopćenje predsjedavajućeg Zastupničkog doma državnoga parlamenta povodom Dana ustanka protiv fašizma u BiH ili, kako tamo piše, „najvećeg zla dvadesetog stoljeća“ koje Evropom tutnjaše prije punih sedam desetljeća. Nažalost, fašizam nije samo dio ružne prošlosti nego i stvarnost s kojom smo prisiljeni živjeti. Ili, kako gospodin predsjedavajući veli, među stanovništvom naše zemlje još uvijek je moguće identificirati elemente svakodnevnog „raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje i huškanja jednih naroda protiv drugih što je u današnjim uvjetima pogodno tlo za razvoj fašističke ideologije i njeno provođenje u praksi“.

Nerijetki, dakako, nisu ni oni za koje je ovo upozorenje samo još jedno od ljevičarskih pretjerivanja. Nažalost, nije tako. Iako, istina je da predsjedavajući nije rekao čitavu istinu – da raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje i huškanje jednih naroda protiv drugih nije imanentno samo dijelu stanovništva nego, i to i značajno više nego običnim smrtnicima, i dijelu političke klase BiH. Nacionalistima sa svih strana. To, uostalom, i nije novost kojoj bi se trebalo specijalno aplaudirati. Potpuno suprotno – u pitanju je špranca koja se susresti dade svakodnevnu. Pogledajte, uostalom, i najnovija čašćavanja novog srpskog vožda. Bosna i Hercegovina, veli on, nikada neće biti država, već jedino državna zajednica u kojoj stvarni državni suverenitet pripada entitetima, kako ona može funkcionirati tek kao mehanički zbroj etničkih političkih predstavnika i tome slično.

Pozadina poruke je, nije to nikakva mudrost, i više nego jasna. I nema tu specijalne novine. Ono, pak, što je za mene novo je iskustvo koje sam, zbog onoga čemu prethodnih mjesec-dva bijah više posvećen, u prilici bio i osobno svjedočiti. I to, ni više ni manje nego u državnom parlamentu. Istina, nije to brutalna, forma uličnih đilkoša, ali poruke joj imaju isti predznak kao i sve ostale koje zadišu vonjom nacionalizma – želju da se „svoj“ narod straši drugim, a time i dalje drži u stanju mržnje i duhovne učmalosti.

Na ekspozeu, naime, kojim zastupnicima predstavih program rada, ustezao se čestitati mi nije nitko – kako oni koji me podržaše, tako i oni koji mi pred kamerama koješta spočitnuše. Osobno se ni danas ne mogu oteti dojmu da su takvim ekspozeom i sami bili zatečeni. Jedan od njih, koji po svemu sudeći ima i najduži staž u parlamentu, mi je i osobno – iako je kasnije, zbog naloga centrale, glasovao protiv – to i priznao. I stoga je i rasprava o ekspozeu imala karakter kakav, siguran sam, nikada dosad – ne samo ovdje, nego ni drugdje – nije. U nedostatku argumentacije koja koliko-toliko „pije vodu“, ignorirana je i sama rasprava o meritumu. Ili još preciznije, od pet sati prepucavanja niti desetak minuta nije potrošeno da bi se prigovorilo programu. Umjesto toga, oštrica je usmjerena na sasvim drugu stranu – na pitanje međunacionalnih odnosa, skrivenih planova, etničkog  preglasavanja i ugroženosti. I sve je to činjeno na način koji je daleko od onog u programu ponuđenog – na način koji otvara prostor nade da se može drugačije no što je u prethodnih dvadesetak godina činjeno, na način koji BiH konačno svrstava tamo gdje po svemu pripada, u društvo evropskih naroda. Parlamentarna je govornica, potpuno suprotno, još jednom iskorištena onako kako ju se koristi već puna dva desetljeća – da se nastavi s logikom nacionalnih tenzija, zastrašivanjem naroda, s porukama koje homogeniziraju oko iracionalnog i odlažu koncentraciju energije na pitanja kvalitete realnog života.

Neupućeni bi, dakako, temeljem televizijskog praćenja parlamentarnog cirkusa mogli steći dojam kako će, nakon što se kamere ugase, u državnom parlamentu i stolice letjeti. I kako, zapravo, parlamentarci čitavu svoju komunikaciju temelje na pogledu preko nišana. No, nije tako. Ono što se vidi pred kamerama samo je predstava za svjetinu – i to s ciljem stvaranja dojma kako su njihovi zastupnici, kako bi bih zaštitili, spremni i na najveću osobnu žrtvu. U stvarnosti, pak, nacionalni se demagozi, nakon gašenja svjetala parlamentarne pozornice, slažu bolje no što bi se i u snu moglo zamisliti. Zajedničke kave, ćaskanja, planovi za nove zajedničke predstave i zaluđivanja. Baš kao u najsvjetlije vrijeme bratstva i jedinstva.

Plemenska retorika, međutim, nije jedino čime sam, temeljem osobnog svjedočenja, u radu državnoga parlamenta šokiran. Običan smrtnik, naime, očekuje da državni parlament, među inim, predstavlja i mjesto najsnažnije koncentracije društvene pameti. Stvarno, pak, pamet i nije epitet s kojim bi se Zastupnički dom mogao počastiti. Intelektualna ispodprosječnost, dojam kako veliki udio tamošnje klase godišnje ne pročita ni deset stranica ozbiljna teksta, parlamentarni nastupi koji prosječnom građaninu tjeraju krv u obraze zbog srama od mogućih pitanja stranaca radi li se to o parlamentu njihove države.

Na koncu, državni je parlament i mjesto gdje se donosi, ali i mijenja ustav. Sukladno tome logično bi bilo da u njemu sjede i najveći poznavatelji najvišeg normativnog akta zemlje. Razočaran sam bio, međutim, a taj osjećaj želio nisam sakriti ni sa parlamentarne govornice, nerazumljivo niskom razinom poznavanja ustava vlastite države u njezinom najvišem zakonodavnom tijelu. Dojam je, još konkretnije, kao da polovina parlamentaraca ustav nikada u ruci nije ni držala, a kamo li do u detalje proučavala odredbe koje se u njemu nalaze. A ako je tako, onda ne čude ni javni nastupi s ocjenama i sudovima koji s ustavom imaju veze isto toliko koliko i narodni junak Marko Kraljević s Internet tehnologijom.

Kad se, na koncu, sve to zbroji, nisam nezadovoljan što me ne htjedoše. Dapače. Sretan sam što se „vratih kući“. Jer ovdje, analizama društvene zbilje kojima nastavljam, mogu biti kamenčić u općem pritisku za društvenu promjenu. Koliko god to skromnim zvučalo, sutra ću pred sobom biti miran zbog osjećaja da sam promjeni, pa koliko-toliko, i osobno pripomogao. Bi li taj isti osjećaj, međutim, imao i da me izabraše? Ranije sam u to vjerovao. I želio sam učiniti sve da promjene osobno stimuliram. Danas mi je, nažalost, nakon vlastitog iskustva s „etno-usrećiteljima“, takva vrsta uvjerenja sve tanja.

(DEPO PORTAL)