Zakon o 50 postotnoj zastupljenosti domaćih prehrambenih proizvoda u trgovinama je na snazi. Sigurno da je razumno i potrebno regulirati tržište i omogućiti plasman domaćih proizvoda na police trgovina.  Domaćim proizvođačima se mora osigurati učešće na tržištu., uprotivnom kakva bi to bila zemlja koja ignorira domaće proizvode? Trgovački sporazumi kod nas se često krivo interpetiraju. Naravno da to imamo pravo uraditi.

Država u modelu tržišne ekonomije ne prodaje proizvode i ne otvara tvornice. Ona stvara dobre zakone i kreira pozitivan ambijent koji osigurava razvoj domaće proizvodnje. Proizvodnjom se bave poduzetnici, a oni i njihovi proizvodi su na slobodnom tržištu. Vrlo bitno je kakve ćemo proizvode napraviti, upakirati, reklamirati jer konkurencija je jaka. Možemo slobodno reći da u BiH nije nikada bila jača. Kvalitet i odnos prema potrošačima će biti vrlo važna stvar u budućem razdoblju.  Potrošačke navike se stvaraju ali i mijenjaju. Domaći potrošač neće imati emocija ako je proizvod loš i ne zadovoljava njegova očekivanja i potrebe. Ta pravila važe za sve proizvode, kako domaće tako i strane.  Postoji tu mnogo problema, mi često smatramo domaćim proizvodima proizvode koji dolaze iz regiona. Mi smo odrasli uz te proizvode i nekako smo za njih vezani. Ali, potrošnja tih proizvoda ne otvara radna mjesta u našoj zemlji niti imamo od toga koristi u direktnom smislu.  Potrošnja tih proizvoda neće unaprijediti naše obrazovanje, zdravstvenu skrb, poboljšati socijalnu politiku...Domaći proizvođači ovo moraju shvatiti kao priliku za napredak, ali isto tako, moraju prihvatiti obveze kao što su edukacija, razvoj, odnos prema potrošačima i sl. Tu državne institucije mogu itekako pomoći i osigurati ljudima sve što im je potrebno da se uhvate u koštac sa svim izazovima koji ih čekaju. Ne smijemo ih ostaviti same. To bi bilo neodgovorno i blesavo.

Postoje već nezadovoljstva kada su u pitanju neki trgovački lanci i uvoznici. Ne bismo se trebali time zamarati. Dovoljno je što je uvoznicima stranih roba omogućen nesmetan rad i uvoz.  Mi trebamo brinuti svoju brigu. Nama su ključni domaći proizvođači. Oni su ti koji vuku zemlju naprijed.  To bi trebao biti prioritet naše administracije. Ambijent u kojem se proizvodi u BiH je vrlo loš. Domaći proizvođač nije tretiran onako kako treba i onako kako zaslužuje. Uostalom, tržni centri ostvaruju profit na bilo kojoj robi, bila ona domaća ili strana. Domaći proizvodi će trunuti na policama ako nisu dobri a nabavljat će se oni drugi. Druga je stvar što strani proizvodi koji dolaze na naše police imaju velike subvencije od strane zemalja iz kojih dolaze.  Mnogo veće nego što ih imaju naši proizvodi. Te subvencije utječu na konkurentnost generalno, cijenu i kvalitet. Tu je prostor za intervenciju nadležnih institucija.  Primjetno je da BH tržište nema sve svoje prehrambene proizvode. To bismo morali posmatrati kao priliku da se konačno izbaci lista koji su to proizvodi, u što je dobro investirati? Naravno, treba definirati i što je to domaći proizvod. To ne može biti nešto što se samo prepakira u BiH. Proces obrade bi morao biti iznad 70%. Na kraju, ova priča je ipak idealizirana. Nije poznato da se razvijaju strategije na državnom ili bilo kojem nivou, strategije koje bi omogućile razvoj domaće proizvodnje. Nije dovoljno samo osigurati mjesto na policama i iću u kontrolu. To neće dati rezultate kakve bismo željeli.  Moramo zasukati rukave i napraviti sve što je potrebno, ako mislimo sebi dobro.  Mi još uvijek pričamo o prodaji svojih proizvoda u svojoj zemlji. To je pomalo tužno.  Voljeli bismo čuti i priču, kako ćemo nešto i izvesti i dodatno zaraditi? Kako će naši proizvođaći postati jaki i kako ćemo biti ponosni na njih? Nije rečeno da moramo biti podanici, a to jesmo ako ćemo samo konzumirati tuđe proizvode i usluge. Takva su, trenutno, pravila igre koja se zove globalizacija i slobodno tržište.

Marin Bago

Predsjednik Udruge Futura