Piše: Tatjana

Bosna i Hercegovina ima najružnije, najnekulturnije i najtupavije policajce na svijetu. Ružniji su čak i od policajaca u Iranu gdje svi liče na, pokoj mu duši, Sadama Huseina. Ovi u Iranu barem imaju lijepe, knap i čiste uniforme.

Naš policajac, zvani mrki medvjed jer se vječno krije u žbunju i otud iskače, ima, u prosjeku, 45 godina. Redovito je neobrijan ili potamnio u licu (možda je od alkohola, a možda je zaboravio  umiti se pet dana), uniforma mu je izbljedjela po ramenima  i visi mu jer ju je zadužio prije 6 godina od kolege koji je dobio invalidsku mirovinu, pa sjedi doma.

Ta uniforma je obično raskopčana do pojasa ispod koje se nalazi košulja, također, raskopčana malo iznad pojasa. Značke, legitimacije, epoleta može biti, a može i ne biti. Kapa je svugdje samo ne na glavi a o urednoj frizuri nema govora.

Za pojasom nose par palica za degenek, zaustavljanje vozila i pištolj, koji, kladim se, ne znaju otkopčati iz futrole. U jednom od džepova je i mobitel kako bi uvijek mogao provjeriti rezultate na kladionici.

Policajaca u Bosni i Hercegovini ima raznih veličina i dimenzija. Tu su policajci sa ogromnim stomakom i oni  uvučenog stomaka kao da imaju gliste. Imate visoke policajce kojima su nogavice hlača kratke i kepece koji ne mogu stvoriti autoritet ni mom mlađem sinu.

Ja zaista ne znam tko bira i po kojim kriterijima policajce u službu?

Uvijek sam mislila kako policajac mora biti primjer, Organ reda, mira i zakona. Discipliniran i kulturan.

Ali, jok…

Klokan-policajac, iskoči iza žbuna, noću ga jedva i vidite jer je zaboravio ponijeti policijsku lampu a u autu mu je ostala dječja laser-lampica. Zaleti se on, nakon što mu je kolega rekao da se približava vozilo (radar pokazuje stanje od juče, nekog automobila, ali nema veze) i zaustavi vas, baš vas.

Priđe i šuti…

Šuti on, šutite vi. Očekujete „dobro veče“ ali pozdrava nema. . Vi  njega pitate da li treba neke dokumente. Gleda papire, obilazi oko auta, pomislite da se radi o gluhonijemoj osobi ali onda kreatura progovori „Gdje se žuri Ljubice, a?“.

Preispitujete par trenutaka što mu odgovoriti i zaključite kako nema lucidnog odgovora.

Promrsite nešto. Kao da bi ga trebalo biti briga kuda idete…

„Znaš ti, Ljubice, koliko je ovdje ograničenje“?- pita mrki medvjed.

Ti kontaš kada si zadnji put vidjela ikakav znak. Lupaš: „60, 50, 40“ - kao da si Suzana Mančić u Lotu.

Ne zna ni on, majke mi, ali fora je da kaže kako si prekoračila brzinu. Kako i nećeš kada su znakovi za ograničenja još uvijek oni iz 1982. kada smo svi vozili pezejce i stojadine.

Znate li vi kako izgleda 60km/h u stojki?

Kao da vozite spaceshuttle.

Onda počinje ono zbog čega vas je zaustavio.On želi čuti kako ga kumite, preklinjete da vas ne kazni. Sadista. On se misli, fol ide na konzultacije s kolegom koji leži na suvozačevom sicu, vi pustite suzicu, spominjete mu kako vas čeka bolesna baka dok joj hitate sa košaricom voća i kolača. On nešto zapisuje. Vi izlazite iz auta. On kaže kako će vas brza vožnja koštati 50 maraka. Vi kažete kako imate samo deset. On ponovi kako vam može oduzeti i vozačku, pa vam dati i kaznene bodove, pa vas isključiti iz prometa, pa naći vam još propusta.

Vi molećivo kukate. Izvadite onog cenera. Golemo ste se zeznuli ako imate dva'esku ili, ne daj Bože, nešto krupnije. Pitate ga može li 10 maraka ikako. Onda on kaže da je kazna 50  a da za 10, on i onaj kolega konzultant u grmlju, mogu samo kavu popiti.

Vi mu tutnete tih 10 „za kavu“. Mrki medvjed vam vraća dokumente: „Polakše, Ljubice. Drugi put ću  ti morati  naplatiti“.

Ma, nemoj…baš…