Piše: Tatjana

Još jednom su Beograđani napravili cirkus veći od onog koji je paradirao njihovim ulicama u najlon tangicama i ružičastim perjanicama.

Možda mi se nekada i sviđala ideja o bojkotu svih tih homo, bi i trans parada koje su imale za cilj reklamirati nečiju seksualnu orjentaciju. Upravo iz datog razloga a to je odlazak u drugu krajnost. Više to nije borba za ljudska ili seksualna prava, već čisti EPP.

Tradicionalno homo, bi i trans populacija svake godine obuče svoj upadljivi kič i krene, ulicama glavnih nam gradova bivše Juge, propagirati bratstvo i jedinstvo u krevetima.

Isto tako, tradicionalno, svake godine, ona macho i hetero populacija mužjaka izdegeneči ovu ružičastu paradu.

Srbiji su čak rekli kako im nema u Evropu dok im se pederi ne budu slobodno šetkali Knez Mihajlovom.

Eh, sada…Jesam li dovoljno  hetero ako uzmem kamen i zveknem prvu osobu obučenu u lateks ili je dovoljno da ja i moj partner to znamo?

Ili je, možda, potrebno da i hetero-pripadnici naprave neku paradu?

Jednostavno, ne volim krajnosti…

Nedavno, sjedim u društvu, seksualno i socijalno osvještenog dijasporca sa mjestom prebivališta; Švedska.

Oni u Švedskoj odvajkada poštuju i pedere i lezbejke, i transeksualce, i bisesualce i svakojake oblike seksualnosti koje nam još do kraja nisu otkrili njihovi pornići.

I to poštuju, tek tako…zdravo-za gotovo…Homoseksualci imaju zakonske brakove, imaju djecu koju mogu usvojiti, okolina je bez predrasuda, žive kao dobri susjedi, radnici i prijatelji.

U Švedskoj vam homoseksualci imaju svoje barove, svoju stranku, svog člana parlamenta.

U Švedskoj je  najljepše biti peder.

Znatiželjna, pitam svog prijatelja, Balkanca u dijaspori, kako bi se nosio sa činjenicom da mu sutra sin zakuca na vrata sa svojim dečkom i kaže kako je to njegova ljubav i kako žele brak.

On, još uvijek pod uticajem Švedske tolerancije, počinje obrazlagati kako mu ne bi bilo čudno, to su također ljudi i on bi bez problema prihvatio činjenicu da mu se sin drži za ručicu sa drugim muškarcem.

Naravno, laže k'o pas. Ma, da, tolerancija i razumjevanje malo sutra.

Sjedimo tako, pijuckam ja Cedevitu i razmišljam o švedskim seksualnim orgijama kojima krate duge polarne noći, kad, Balkanjeros počinje priču o svom motoru (znate već, bijesno auto i motor u četrdesetim, kriza, jbg). Elem, on je tu došao  motorom i bio u društvu gdje je jedan od muškaraca bio u suknji.

Da, u suknji, u Mostaru, nemreš bilivit.

I to iz modnih pobuda.

Ali, tu se onaj moj osvješteni dijasporac našao u pat poziciji. On, onako, kao od brda odvaljen, dlakav, u rokerskoj odjeći, morao je na motorčiću odvesti kući izdepiliranog dečka u suknjici.

„Nemoj mene, majke ti“…

Aha! A Švedska tolerancija, a možda će mu i sin nositi točkastu haljinicu na faltne, a Švedska pederska prava i billboardi sa golim muškarcima  ogrnutim samo u državnu zastavu?

Gdje, pobogu, nestade demokratska ružičasta Švedska?

Stisnuo je zube, moj Balkanjeros. Sjeli su njih dvojica na motor, zalepršala je suknjica dok ga je obgrlio i odjezdili su zajedno  u sunset.

Nadam se da nisu odjezdili u Beograd.