Piše: Tatjana

Muškarcima trebaju igračke. Oni su cijeloga života dječaci, neodrasli i u svom svijetu. Kako godine prolaze i od njih se očekuje stanovita zrelost, tako se oni iz faze skupljanja markica, stripova, sličica, klikera šestoperaca orijentiraju na limenog ljubimca. Automobil, osim statusa muževnosti, ekonomskog i seksualnog, postaje predmet obožavanja. Očekuje se i da zna voziti automobil. Kakav je, zaboga, muškarac koji ne zna voziti? To je već pitanje časti.

Ipak, svi oni se smatraju, u najmanju ruku, Henry Fordom, pa na svakih 100 kilometara otvaraju haubu, znalački gledaju unutra, mrdaju cjevčice, otvaraju ventile  koji se možda i ne smiju otvarati, pa malo nogom lupnu točak (kao da bi to nešto trebalo značiti), sjednu u automobil, upale ga i lagano dodaju gas, osluškuju brm, brrrm…Svakog jutra vas probudi jedan takav primjerak. U PM (nije Predrag Matvejević), kojeg Vraga turira automobil u osam ujutro?! Upalio si ga? Vozi, čovječe, vozi, ne dijagnosticiraj mu moguće kvarove. U osam ujutro…

Muškarac ne priznaje kako o njegovom ljubimcu netko drugi zna više. On tek na kraju, kada više nema nade za samo-popravak, dovozi automobil automehaničaru. I to ne na popravak. To ne, nikako…

On je tu došao da mu pogledaju problem koji je on sam otkrio i on već zna što mu treba uradti, zamijeniti. Netko drugi da zna nešto o njegovom ljubimcu, Bože sačuvaj…

Kod automehaničara su parkirana i druga vozila. Obično je jedno od njih ultra-bijesno. Neki napucani BMW, sa spojlerima, šesnaest dodatnih lampica, zadnja verzija. Oko njega su okupljeni svi oni koji čekaju. Automobil se nikada, ama baš nikada, ne ostavlja kod majstora jer je potrebno nadzirati svaki korak, dodavati alat i pratiti rad motora kako bi narednih mjeseci, on mogao taj isti kvar riješiti u svojoj maloj kućnoj radinosti aka General Motors.

Njih četvorica stoje oko onog BMW-a i šute. Šute…razumiju se. Klimaju glavama, pa otvore gepek. A u gepeku…ništa. Oni gledaju, klimaju glavama. Svi drže ruke u džepovima, to je neki automehaničarski znak raspoznavanja čekača na popravak. Pa otvore haubu. „Sve elektronika“- klimaju glavama, ruke u džepovima.

Jednom je Audi proizveo liniju automobila gdje je motor i svi njegovi priključci bio pod  zaštitnom plastikom koja se nije smjela otvarati, osim u ovlaštenom servisu. Dostupni su bili samo otvor za gorivo, ulje i vodu. Audi je išao politikom olakšanja korištenja automobilom, te prepuštanja brige o njemu njihovim mehaničarima i električarima.

Ali, avaj, prodali su samo nekoliko primjeraka i obustavili daljnju proizvodnju.

Muškarcima to nije bilo interesantno. Hoće da budu prvi koji će pročačkati remen alternatora, izvaditi, pa vratiti akumulator (bez ikakvog razloga), zavući se pod automobil i mrdati auspuh.

Oni hoće da se igraju. Eto, to su ti mali-veliki dječaci. Navikli da budu graditelji kuća od lego-kockica, vozića kojima treba spajati tračnice, avio i brodo maketa sa trinaest i majstorzasve sa trideset i tri.