Piše: Tatjana

„Jamačno si meni najdraža, glede toga ja ne dvojim“ je pjesma koja se vrtila početkom 90tih kada je u Hrvatskoj otkriven novokomponirani hrvatski jezik. Tih godina učili smo riječi koje uopće nismo znali staviti na pravo mjesto u rečenici, niti smo znali što je njihovo značenje. Pa smo počeli govoriti: „domjenak“, „postaja“, „brzojav“, „brzoglas“, „nadnevak“. Valjalo je to, navrat-nanos, zapamtiti, jerbo u tijeku je bilo vraćanje korijenima.

Jedna moja prijateljica je trebala za svoju firmu prevesti neki tekst u katalogu sa srpskog na hrvatski jezik, pa smo joj se smijali dok je ona mozgala da li je klupica=hoklica.

A jezik je bitna stvar za razumijevanje i identifikaciju.

Moja druga prijateljica vozi svoje sedmogodišnje dijete pet kilometara svakoga dana u školu, kako bi dijete učilo na bosanskom jeziku.

Svima je već poznato kako je Mostar podijeljen grad. Ne samo fiktivno, već, što je najužasnije, i institucionalno.

Zovem nedavno jedan ured i tražim informacije pitajući da li sam dobila Županijsku poreznu upravu. Drčna službenica mi odgovara kako nisam dobila županijsku već kantonalnu.

Zakolutam očima „o, maj gad, još jedan kruh-hljeb smor“ i kažem kako se razumijemo i da trebam informaciju o porezima (možda i za to postoji neka druga riječ). „Aha, ISPOSTAVA UREDA Vam je na lijevoj obali“.

Bzzzz…oprostite, kao da ste progovorili hrvatski…

Sasvim je očigledno kako naš narod nema pojma o jeziku, o porijeklu i upotrebi jezika, pa tako dopuštamo sebi da udrobimo svega. Ali ne podnosim pobornike isključivog korištenja jednim jezikom i glumatanje kako se ne razumijemo i inzistiranja na tome. Ne podnosim ni formulare sa naglašenim objema varijantama, npr. broja osobne/lične karte.

Nažalost, mi imamo „dvije škole pod jednim krovom“ gdje je stvorena segregacija među učenicima. Od svega što a djeca trebaju naučiti najbitnija je nacionalna identifikacija, samobitnost (ovo je nova riječ koju sam naučila).

Ravnatelji škola, dekani fakulteta hvale se kako su oni, ne obrazovna, akademska institucija, već institucija na srpskom, bosanskom ili hrvatskom jeziku. To je bitnije od kvaliteta pruženog znanja. Zato cijela Središnja Bosna dolazi studirati u Mostar, a medicinski fakultet u Foči (da, dobro ste čuli, Foči) je priča za sebe. Tako imamo hrvatske odvjetnike, bošnjačke nastavnike i srpske doktore.

Ma, nemam ja ništa protiv raznovrsnosti. I sama pričam jednom kombinacijom koju ja zovem maternji jezik i kamo sreće da se u škole uvede takva klasifikacija, te da djeca uče sve varijante i budu ponosni na to bogatstvo.

Ovako, kroz medije i obrazovne institucije serviraju nam se krajnosti i floskule o identitetu. Jezim se kada čujem nekoga iz Banja Luke tko govori ekavicom, nekoga iz Mostara tko iskrivljuje ikavicu i nekoga iz Sarajeva tko u jednoj rečenici upotrijebi toliko turcizama da ih ni Mehmed Paša Sokolović ne bi skužio. Mrzim namjerno forsiranje nečega toliko neprirodnog u svakodnevnom govoru.

Smijala sam se jutros mom kolegi koji je u došao u Mostar i tražio Ulicu Babuškinih žrtava.

Eto, tako i mi lutamo na isti način kroz naš jezik, maternji.

Bilježim se sa štovanjem.