Piše: Tatjana

Selam alejkum! Binbir Gece, Gumus, Seherzada, Onur, Mehmet…Neka dignu ruku oni koji ne gledaju turske sapunice. Čitam  neki dan u novinama kako je zaruke Seherzade i Onura, u Tv noveli, za jedno veče, pratilo čak 700 000 gledatelja. U Zagrebu slastičarne služe slatki specijalitet, kolač Onur, a Konzum ga poziva da poboljša prodaju praška za veš i makarona. Šeherzada u vjenčanici ukrašava majice na izlozima u Širokom Brijegu.

Turski zulum je stigao i na male ekrane i osvaja publiku, posebice žene. Nakon više od desetljeća prikazivanja dugometražnih južnoameričkih sapunica, otkrili smo i bliskoistočne. Otkrili smo i da su Turci duševni ljudi, da imaju po jednu ženu, da te žene, čak, rade, piju ness-kavu iz šolja, da voze mercedese, putuju jahtama, te posjeduju vile, kafiće, Internet i mobilne telefone.

Nekada davno intenzivno  sam gledala turske filmove. Uglavnom jer sam bila pubertetski depresivna, pa sam uz njihove životne drame i patnje koje samo oni mogu dočarati, ronila suze za simpatijama koje me nisu primjećivale.

Tako i sapunice djeluju na ženski um. Godinama naše majke, sestre, kćerke i susjede oplakuju svoje ljubavi, proživljavaju svoje mladosti i neostvarene želje uz likove iz serija. Bilo je tu svega. I ljubavnika i razvoda, djece koja se mistično pojavljuju nakon dvadeset godina, ponovno oživjelih supruga,  udaja za princa (berača kave, ne trgovca kokainom), zlih svekrva, još  gorih prijateljica koje otimaju zaručnike. Likovi su, uglavnom, ili enormno bogati ili su puki siromasi.

I uvijek slijedi happy end. Ona progleda, otkrije da joj je ćaća glavni direktor kompanije u kojoj je čistačica, potajno je zaljubljena u njegovog konjušara kojem je novootkrivena  pokojna baba ostavila plantažu kakaovca. Na kraju svi sve otkriju i vjenčaju se. Da, i on je oduvijek nju volio, samo to nitko nije skužio.

U sapunicama uvijek se možeš priključiti u 199. epizodi i osjećati se kao da je gledaš od prvog trena. Ubrzo doznaš tko je tko u seriji jer svako malo neki lik kaže:“Luis će znati kako. Moj muž.“ Događaji se razrađuju po deset epizoda. A epizode lete li lete. Naravno, muškarcima, obično, smeta ta ženska ovisnost o tajmingu emitiranja serija, pa roncaju ako ručak nije gotov, nema ništa slatko subotom (tada idu reprize svih tjednih serija) a i bitno je svrstati žene u još jedan okvir.

Uz sapunice smo dobili i čitavu generaciju djece sa imenima Raul, Esmeralda, Miguel i Husinta. Sada ćemo imati novu generaciju Orhana, Fikreta, Rukija i Ajsela.

Naučili smo se  mi i pozdravljati na španjolskom i portugalskom „Ola, mio miho, gracijas, buenos dias, amore“.

Sada ćemo parlatati „tulumba, Galatasaraj, baklava, saransak, sevdah, dolma, tufahija, Fenerbahče, halva,  sabah“ .

Ajme, možda će turske serije izbrisati antagonizam među narodima na ovim prostorima. Bujrum…