Piše: Tatjana

Imam problem; strašno se trudim biti "in". Pročitala sam sve savjete Lisa kuća i dvorište, Glorija i Praktična žena. Trebam na zid staviti crno-bijele tapete i minimalistički opremiti stan.

Pregledam svako malo  play liste muzičke i filmske scene. U trendu je etno. I tribjut. Počela sam slušati sve moguće obrade „Tamburalo…“ i  „Đelem, đelem“. Nisam još sigurna je li i onaj happening  u Guči džez ili nije.

Onda popratim šta čitaju cool face; Coelho i Koliba, Mali princ ofskroz. I onaj nekakav Husein i njegovih hiljadu sunaca.  Popamtila sam i gdje piše mnogo citata Meše Selimovića.

Bila sam na moru u Makarskoj i Orebiću.

Podržala sam i akciju "panda Bosne i Hercegovine za pandu svijeta".

Podržala sam i akciju "Razglasaj izbore" prije izbora.

Djeca mi treniraju Tai Bo, a ja Zumbu i pilates. Super ću se utegnuti u helankama i staviću kaiš da to naglasim. To su mi sugerirali u „Ljepoti zdravlju“, pretprošli broj.

Kupila sam gumene čizme, napisala svim fejsbukovcima  poruke kako su super i ekstra i lajkala sve njihove pjesme. Sharam sve statuse i aplikejšne.

Kako mrzim sve što je in, ma… nemate pojma. Kada vidiš da mase se interesiraju za nešto, vrijeme je da se odmakneš od toga.

Ovo sam našla na portalu solomonovemisli dot kom.

Zezam se…Hoću reći kako su čak i mudre misli velikana povijesti postale izlizane jer su dostupne svakome, pa ih koriste u različite svrhe; zavođenja, dokazivanja svoje brilijantnosti, načitanosti.

In je biti pametan.

In je biti član facebook grupe citata Meše Selimovića, pa Alekse Šantića, Ive Andrića. Na to se nadovezuje Balašević a slijedi ga Željko Joksimović, Azra, Giboni (sa dva n),  Žuži Jelinek i  Dino Merlin. Tako, svi zajedno, u kaši.

U vrijeme brzog protoka i dostupnosti informacija najlakše je biti virtualni genijalac i posvuduša.

Sve je na jedan klik omogućeno. Proklet da je Facebook! Sa tim klikom isplivala je i sva prizemnost i malograđanština. Puste želje trendsetterica da smotane kćerke budu zgodne voditeljice mažuretkinja. Sinovi bez sluha pjevaju na Melodijama Mostara. Svi se zovu Duka, Đuka i Luka. To su imena na koja se žene pale. Naravno, one koje su in. Svi sviraju barem jedan instrument (uglavnom klavir i gitaru).

Često ih susrećemo na mjestima gdje se odlazi da bi bile viđene. U društvu prijateljica (ako su im to uopće prijateljice), mladića (avaj, ne bilo kakvog) pohode in kafiće, in restorane, in happeninge.

Fasciniraju me ljudi koji sjede u kafiću sa partnerom ili prijateljem, ne progovaraju. Nijeme lutke sjede i tipkaju poruke na mobitelu. Nemaju šta reći jedno drugom. Minutama, satima...Šute, tipkaju. Bace pogled ponekad na prolaznike ili crno staklo koje je prekrila noć kao da imaju neki specijalni IC pogled a vide nešto jako interesantno. Kome tipkaju? Oboje. Zašto su tu? Zašto su skupa? Nemaju ništa reći jedno drugom.

Sjedimo u nekom kafiću. Pored nas tri djevojke. Možemo reći čak i djevojke u godinama sa jako puno šminke. Imaju neki jeftini Barbie look. Plavuše, ispeglane, jedna je čak imala pola topa napravljenog od debelog zelenog skaja (jadne cice), minijaturne torbice iz Američke Bagatele sa najnovijim lg cookie mobitelima koji njihovim kilometarskim noktima omogućava lakšu manipulaciju između received message i send message. Prvih 10 minuta pretresle su sve tračeve u gradu. Čuje se samo "Moja, moja, moja, moja, moja ti". Slijedećih dva sata sjede naslonjene i tipkaju poruke. Šute...Tipkaju. Možda su skužile da ih slušamo, pa se dopisuju. Zasigurno se pri tom koriste citatima Voltairea (kladim se da misle kako je on izumio fen).

Isprazne kreature u potrazi za red carpetom.