Piše: Tatjana

Redovito idem sinu na informacije. To je kao da me vode na giljotinu. Poznata škola, moje staro mjesto .

10ta, brate...znam joj svaki ćošak i miris.

Ta nisam se jednom stalizala niz one stepenice. A tek zbornica...Ulazim u nju nakon što je slijedeći roditelj izašao vidno promjenute grimase lica. Otvaram vrata svetišta i samo što ne kažem "Mene je nastavnica poslala po dnevnik" , heh...

A unutra... razrednica.Sjednem i ona otvori dnevnik a ja u njemu ništa ne vidim, pokazuje mi ocjene...Zaboga, koje je koje polugodište...kakav je ovo džumbus... Srećom skonta ona pa mi počne pogled navoditi prstom ka ocjenama....Al' znaš šta mene nervira? Svako dva tjedna ista priča..."On je bistro dijete" ( što meni znači glup) "Ali s njim treba više raditi".

Opet osjećaj krivice što mu se ne posvećujem dovoljno, što nisam mnogo kući, što umjesto da radim i zaradjujem da bih mu mogla kupiti tu hrpu papira koje će baciti na kraju godine (ako se potrudi biti još bistriji), trebala bih s njim vježbati padeže i objašnjavati mu pojavu kapilarnosti iz biologije i krivice što sasvim sigurno više listam svoje knjige nego njegove...

Zaustim da joj kažem (uhvatim sebe kako mucam) kako ja imam mnogo obaveza, kako se i sama svakodnevno držim knjige jer moram imati bistro znanje, radim, ne mogu svoje full vrijeme posvetitit Borisovoj školi, pa imam još jedno dijete...Ona nastavlja "hvaliti" ga..."On se trudi (jes', jes'), on voli likovno ( što ne voli matematiku, koji će mu Q likovno), on je zanesenjak (ih, kao da ja to ne znam)"... Tako ona pokušava ublažiti vidljivu impresiju na mom licu njegovimm ocjenama.

 A roditeljski sastanci...To je tek farsa na svoj način. Majke se srede; puder preko pudera, dodan karmin na onaj jutrošnji sloj...Jel' iko osim mene primjetio da postoje neki klanovi roditelja...Ono; mame alapače i mame žene od svog posla...Eh, ja vam te alapače ne mogu smisliti...One vam sve znaju. Ne trebate ići na info kod razrednice.

One znaju i kada je kojem djetetu rodjendan, i što radi koji roditelj i koliko je trudna majka nekog Danke iz V2 a to je znate ona što je radila u Interagentu pa je prešla u Kamir, pa sada vozari ali nema svoje auto tako da je se povezala sa jasnom iz Plime u C2 koja vozi za Široki pa s njom ide... Eto tako da znate...

One su CIA, one su OZNA, UDBA, one su i KGB i SIS...ma one su vam sve...

I tako ti roditeljski su svi isti...Sjednem u predzadnju klupu (moje staro mjesto) i slušam naprdiće razrednice koja svaki put jedno te isto..."Imamo toliko djevoijčica, toliko dječaka, toliko odličnioh, toliko vrlodobrih, imamo toliko neopravdanih, malo se posvetite djeci( ma čuuuuuj).

Časna je tražila da joj idete na njene vjerske informacije (oho, šta je sada to, šta to trebam doznati na vjerskim informacijama; koliko je jak vjernik moje dijete i je li uopće vjernik...ma preseravanje), trebate platiti školarac, Mak, trebate platiti odštetu, izlet, užinu, trebate platiti kopiranja kontrolnih, nekakve markice....."

...Trebate platiti, trebate zaraditi i platiti nama sve i svašta...ali trebate se u isto vrijeme posvetitit djeci, raditi s njima, čitati s njima lektire, pokušati mu utuviti zašto je Gaj Julije Cezar bio važan, tko je Šenoa, te zašto biljkama treba sunce.... Uzmem tako onu svjedodžbu, dovučem se kući s namjerom da ponovim ono svo sranje koje sam slušala pola sata na sastanku u školi...Neka malo, neka , da i njega gnjavim kao što mene gnjave njegovi nastavnici...I udjem tako ready u kuću, samo što ne ispalim dok još imam u sjećanju matricu njenih riječi...A on sjedi, ma ne haje me pet posto šta mu pričam.... "Ja, hoću mama, dobro mama...ma kako si tak'a...dobrrrrrooooo, rekao sam ti bla bla bla..." Evo posvetila sam mu se...držim mu bukvicu....Sada će učiti...više, bolje, ja ću biti gadna kučka koja ga tjera na sve...jesam li ja loš roditelj, je li ova škola sranje...