Piše: Dreyfus

Zlatko: Jesmo li svi?

Željko: Nema onog krajišnika Hamdije. Pošo vamo iz Bihaća vozom još jućer.

Zlatko: Ko pođe taj i dođe. Valjal' ova?  Dobra, jel'de? Nego, da ja počnem.

Piše: Dreyfus

Oduševila me je neko večer, predizborna debata u političkom magazinu "60 minuta", u kojoj su sudjelovali hrvatski i bošnjački kandidati za članove predsjedništva. Nakon te emisije bilo mi je iskreno žao sto se nisam kandidirao člana predsjedništva.

Piše: Dreyfus

Eto ga. Konačno sam i zvanično dobio definiciju. A tek koliko sam samo vremena proveo čekajući. Ono, bilo je nekakvih pokušaja definiranja,  između redova,  više na usmenoj predaji lokalnih opservatora socioloških prilika i iznajmljivača divljih parkirališta. Ali sada, sada je ovo drugo. Do bola konačno i antologijski.

Piše: Dreyfus

Moja baka je bila zakon.  Ja sam je zvao proročicom, jer je za mene  bila poput mitske Kirke. Jednostavno, sve je pogađala: pobjedu Stjepana Kljuića, orkansku buru, Čirinu ostavku, razvod Tereze Kesovije, prodaju stare bolnice, uspon Konzuma, raspad Bijelog dugmeta... Ama baš sve. Žigne je malčice lijevo koljeno: umre susjeda Kata. Zasvrbi je oko: limun će dobro roditi ove godine.

Piše: Dreyfus

Ima stvari za koje nije potrebno nikakvo predznanje, talent, treniranje, upornost, jednostavno nije ti potrebno ništa. Dovoljna je samo motivacija i gotov problem. Možeš postati što god poželiš.

Piše: Dreyfus

Svi ste čuli vjerojatno za legendu o Svetom Grahu. Možda je ta legenda bila samo plod nečije mašte, možda je samo proizvod priča i bajki koje su se prenosile s koljena na koljeno, možda je plod buncanja pijanih mornara u amsterdamskim krčmama, ili nerazgovjetno isprekidano samrtno mrmljanje umirućih misionara, shrvanih teškim bolestima donesenim s brojnih misija po dalekom istoku…

(ili 'Kako sam uvjerio Pilenceta da ne glasa na izborima')

Piše: Dreyfus

Kada proživiš prvu godinu života, onda primjetiš da sve ostale samo lete. Barem u mom slučaju. Evo, upravo sada mi proleti jedna. Evo i druga.. I razmišljam nešto, baš bi neka naplatna rampa bila dobra da malo uspori te godine. A opet, šta će mi i ta rampa, one će opet proletiti kao jata preplašenih surikena. Nekome godine ne znače ništa, a nekome znače bolje išta nego ništa.

Piše:  Dreyfus

''Jesen prođe, ja se ne oženih'' – pjevao je Radiša Urošević. Jeste, pjevao je on tu pjesmu, pretpostavljam i sada je pjeva, u stvari pjeva se ona svugdje, pjeva je svatko tko se dočepa mikrofona. U njoj ti je utkana sva ona tuga i strast mladalačka i čežnja ljuta,  mužjačka i južnjačka. Tuga za propuštenom prilikom, vapaj za neupražnjenim zovom prirode, zovom koji danonoćno struji tijelom nošen potocima hormona iscijeđenih iz probuđene hipofize…ups, stooooj! Odoh ja na endokrinologiju men'se čini.