English Croatian French German Italian Japanese Russian Spanish Slovenian

Bez komentara

You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.

Kolumne

pametne
tatjana
ravno_do_dna

JUKEBOX

Led-zeppelin
JoomlaWatch 1.2.12 - Joomla Monitor and Live Stats by Matej Koval

kosarica

zakoni_banner
rapex
BIHAMK



Redovi PDF Ispis E-mail
Petak, 06 Kolovoz 2010 10:20

Piše: Dreyfus

redovi0Moja baka je bila zakon.  Ja sam je zvao proročicom, jer je za mene  bila poput mitske Kirke. Jednostavno, sve je pogađala: pobjedu Stjepana Kljuića, orkansku buru, Čirinu ostavku, razvod Tereze Kesovije, prodaju stare bolnice, uspon Konzuma, raspad Bijelog dugmeta... Ama baš sve. Žigne je malčice lijevo koljeno: umre susjeda Kata. Zasvrbi je oko: limun će dobro roditi ove godine.

Bez obzira što je zbog drugog svjetskog rata prekinula osnovno školovanje, ona je također uvijek znala mudro odvagnuti. Ona je gradivo iz nuklearne fizike nadoknadila jedne jeseni između podnevnog Dnevnika i popodnevne sapunice kad je pročitala svu stručnu literaturu.
Dapače, jednom smo diskutirali, ja i moja baka, o prednosti jodnog izotopa nad tehnecijem u dijagnostici toksičnog adenoma štitnjače. Baka je bila za jod. Jod je ipak bolji.

 

Znala je vrlo otvoreno reći što joj se kod mene ne sviđa i ja sam je jako cijenio zbog toga, mada su me ti razgovori ponekad deprimirali:

-          Dreyfuse, jel' imaš curu?

-          Ne'am, bako.

-          Jel' si i ti jedan od onih, kako se zovu... lezbosa?

-          Nisam, bako.

-          A joj, sinko moj, nikad se nećeš oženit. Već bi trebao imat djecu...

-          Ma bako, trenutno ne razmišljam o tome, trinaest mi je godina.

-          E sinko moj, tako je govorio i pokojni Jozo Prangijaš, pa su ga uhvatili…znaš, uhvatili ga s  kozom. Aj' mi nacijepaj drva.

-          Ne mogu bako, boli me lakat.

-          Sinko dragi, da si ti kopao od svoje osme godine k'o ja, ne bi bio tako kilav i jadan. Aj' skokni i kupi kruh i mlijeko

159808


I onda se prisjetim onih lijepih realsocijalističkih vremena dogovorne ekonomije iz vremena moga djetinjstva. Onih jutara kada bi me baka slala u obližnji ''kiosk'' - kako smo zvali tada prodavaonice, jedini u ulici, da kupim kruh i mlijeko. Eee, nije to bilo kao sada. Volja ti paradajz iz Španije ili banana iz Ekvadora, papuče iz Vijetnama, trešnje iz Jasenice, ma što god poželiš, ako hoćeš i u ponoć. Dođeš u tri iza ponoći i pitaš prodavačicu:

-         Molim vas jedan kruh?

-         Jel' za ponijeti ili ćete ovdje jesti?

Ne, ne. To je u vrijeme moga djetinjstva bila borba za goli opstanak. Jer, ako kojim slučajem dođeš iza devet ujutro u prodavnicu, kruh i mlijeko bi nepovratno nestali u bermudskom trokutu ondašnjeg nezasitog  i okrutno gladnog potrošačkog društva.

Sada kada dublje analiziram, mislim da su moje prve  životne frustracije nastale upravo u to doba. I onda su postojali čuveni redovi ''čekača'' kruha i mlijeka. Podsjećali su me na meandre Mississippija  i parobrod u kojem je Doc Holiday na pokeru šišao lakovjerne istočnoeuropske useljenike. Ti su se redovi sastojali od mlađih, žilavih i mrzovoljnih penzionera, koji su svako jutro nepokolebljivo stajali satima na vjetru, monsunskoj kiši, oluji, uraganu, tornadu. Jednostavno, nije postojalo jutro kada nisu bili tu, nepokolebljivi i ustrajni kao dobermani. Uvijek sam ih sa zavišću  i prikrivenom mržnjom gledao i potiho nadao da će se tu izvrnuti i da će po njih uz zavijajuću sirenu doći ambulantna kola.  I onako, dok ih unose u vozilo na nosilima, da im slavodobitno mašem s dva polubijela kruha i onim hepokovim mlijekom u plastičnoj kesi. Eeeee, lijepa okrutna vremena.

Uglavnom, čekalo se uvijek nešto. Zatim su došle nestašice kave, ulja i deterdženta i čuveni bonovi, pa onda redovi na benzinskim crpkama, pa u bankama za čekove.. Onda su došli redovi na prvim višestranačkim izborima, pa redovi za mobilizacije, rovove, vize, migracije…

I kada sam mislio da su ti redovi konačno prošli kroz sve etape evolucije, pojavili su se ''rodni listovi ne stariji od 6 mjeseci'' i ''potvrde o adresi'' od CIPS-a.

-         Dobar dan, molim vas imate li pamučnih jorgana?

-         Imamo veoma dobar izbor, samo morate nam priložiti rodni list i potvrdu o državljanstvu, normalno ne starije od šest mjeseci.

Ili:

-         Dobar večer. Da li je to gril ''Kod zadnje nade i bade'' ? Jeste. Odlično. Da li mogu naručiti dostavu…. molim… što?? Od CIPS-a??  Rekoste li samo potvrdu o adresi? …aha, znači ne treba uvjerenje o nekažnjavanju.

 

Uglavnom omiljena zanimacija svakog pravog građanina ove zemlje jest čekanje u redu.
To je jedini način da testirate svoju strpljivost, svoje živce, ali i svoje vene na nogama.
Vađenje gore spomenute dokumentacije i plaćanje računa i nije baš zabavan čin ako ne stojite u redu barem pola sata. A i to samo ako ste sretnik. Obično dođete na šalter u vrijeme pauze ili najveće gužve. To je pravi način da otkrijete kakvi ste pod stresom. Ja obično šutke stojim u redu, mjerkam nervozne PTSP-ovce, nervozne babe i nervozne ljude u odijelima. Inače, ljude u redovima na šalterima dijelim u tri skupine.

 redovi

Prva skupina su oni šutljivi i strpljivi. Ti ne progovaraju. Na svako pitanje sliježu ramenima i nepovjerljivo se odmiču. Neće ti dati nikakve informacije: ni otkada su tu, miče li ikako taj red, do kada rade šalteri, imam li sve potrebne papire kod sebe…. Ne dao bog da ih upitaš olovku da bi popunio kakvu uplatnicu ili formular, onako s nogu, dok si u redu. Pored takvih ljudi se osjetim tako jadno, kao izgubljeni turist u vrevi riblje pijace u Bangkogu, kojemu je usput ukraden novčanik sa svim novcem i dokumentacijom, a nije još ni platio porciju gnjecavih morskih puževa, od kojim se prevrće u želucu i koje je upravo namjeravao povratiti u prvom prolazu.

 

Drugu skupinu čini potpuno drugi soj ljudi – pričalice. Oni prvo uđu, stanu u red i šute. Šute minut-dvije. Šute tri minute. U četvrtoj minuti iz dosade krenu pričati sa vama. I uvijek taj razgovor krene otprilike ovako:

-          Mladi gospon, koliko je sati?

-          Devet, kažem ja polutiho i dajem na znanje da mi se ne priča s nepoznatima.

-          Zahladilo danas, ha?

-          Da.

-          A koliko već čekate? Dugo? Znate, ja sam u mirovini, mi možemo čekat.

-          Da.

-          Ja sam vam nekada radila u onoj našoj predionici, u ''Đuri Salaju'', a inače doselila sam se u Mostar negdje nakon rata, muž mi inače odavde, živimo na Zgonima, imam sina Damira i dvije unuke, Loru i Noru, znate to su vam sad tako moderna imena, da je po mojem, one bi bile Marija i Magdalena, imale bi prava katolička imena, mada ja nemam ništa protiv drugih vjera, znate moja najbolja prijateljica je Srpkinja, ali prava Srpkinja, iz Kragujevca rodom, tamo vam se Yugo nekada radio, ali više se ne proizvodi, sad svi vozaju neke skupe mašine, mada je meni i mom starom dobar ovaj stari Opel, voza me gdje god želim, evo jučer bili malo na Buni, fino dole, nema gužve. A vi ste odavde? Jelde?

-          Da.

-          A dobro, neću vam više smetat, ja vam volim tako malo popričat s ljudima, s mladima, vidit kako mladi danas teško žive, ali teško je i nama penzićima, evo sad ću platit 120 maraka struje, samo za ovaj mjesec, pa to je strašno, pa kako će taj narod živit s tolikom plaćom, šta taj Špirić i Mujezinović misle…

 

Treće se skupine najviše bojim. To su one tempirane bombe koje ulete u banku/poštu i odmah pokrenu mini-revoluciju. Obično su to starci s iskrom partizanštine u sebi ili razvojačeni branitelji kojima je puna kapa ovakve države za koju su se borili. Te osobe ulete u gužvu i odmah počnu kritike: te zašto se uvijek čeka, te zašto svuda administracija, te zašto se nisu kaznili ratni profiteri i tko je glasao za ove lopove na vlasti? I desi se i jedno čudo. Oni iz prve skupine, oni šutljivi im se začas pridruže u negodovanju. Za par sekundi većina šutljivih im se pridruži u negodovanju.

Tako je vjerojatno započela francuska revolucija: na šalteru.

 

Umjesto da im se pridružim, ja šutim i bavim se određenim hobijima dok čekam:

-          Brojim plafonjere

-          Odabirem najbolji dekolte

-          Stojim mirno na lijevoj pa na desnoj nozi i mjerim vrijeme koliko treba da mi utrnu

-          Dajem nadimke prisutnima, na osnovi njihovog izgleda



Volio bih živjeti u zemlji u kojoj se manje čeka. Čak sam bio spreman prodat dušu vragu samo da do kraja života ne stojim u redu.

Krenuo ja u prodaju duše vragu, ali me su me odmah pitali svjež izvod iz knjige rođenih, potvrdu o državljanstvu, potvrdu o prebivalištu, ovjerenu kopiju osobne, dvije fotografije i 50 km takse...

 

 

Dodaj komentar

Komentari su mišljenje i stavovi pojedinih korisnika, i ne odražavaju stavove portala futura.ba.

Sigurnosni kod
Osvježi