Piše: Dreyfus

Oduševila me je neko večer, predizborna debata u političkom magazinu "60 minuta", u kojoj su sudjelovali hrvatski i bošnjački kandidati za članove predsjedništva. Nakon te emisije bilo mi je iskreno žao sto se nisam kandidirao člana predsjedništva.

Voditelj Bakir Hadžiomerović- čista nula za pripremu emisije ovakvog tipa. Uglavnom dobili smo ono sto smo vidjeli: metež, svađu, vrijeđanje a ništa o stvarnim planovima i programima kandidata. Inače, stekao sam različite dojmove o kandidatima.

Bakir Izetbegović- Uz primjetno poboljšanje govornih sposobnosti u odnosu na ranija sučeljavanja, govorio o konkretnom propustima i stvarima koje treba učiniti, tijekom cijele emisije ulazio u besmislena i nepotrebna prepucavanja na osobnom nivou  s Radončićem i Komšićem. Ipak, vidi se u njemu jedna blaga crta i spremnost na razgovor sa svim stranama.

Fahrudin Radončić- Uobičajeno mlaćenje prazne slame s nekoliko napamet naučenih rečenica koje uporno ponavlja, začinjeno prepucavanjima s Izetbegovićem po pitanju njihovih ličnih odnosa. Uglavnom, veći dio svog izlaganja posvetio je svom glavnom konkurentu, budući da se drugi konkurent zahvalio na gostovanju u emisiji.

Martin Raguž- svojim nastupom sve ih je pomeo. To se ipak može pripisati i činjenici da su ostali bili užasno loši, pa to i nije bio neki težak zadatak.

Umjeren, realan, konkretan, bez teških riječi. Ipak dozvolio je sebi da izgubi nerve u jednom trenutku i reagirao prilično neracionalno kad mu je Komšić spočitao rad njegove njegove stranke u proteklih 20 godina.  Ali sve u svemu, pogodio suštinu i jedan jako dobar nastup. Tu  večer definitivno pridobio veliki broj neodlučenih glasača na svoju stranu.

Jerko Ivanković-Lijanović – imam osjećaj da je platio da dođe u emisiju. Čitavu emisiju nevješto pokušavao pričati o ekonomiji, izbjegavao stranačka prepucavanja i politička mudrovanja: ''ekonomija ljudi, ekonomija'' (naravno niti je dobio riječ niti je bila riječ o ekonomiji). Sve u svemu u onom jadu od emisije čak i pozitivan lik.

I onda zvijezda večeri, suri ratnik Željko Komšić.

Vidjelo se odmah na početku emisije da je vidno uznemiren. Tu svoju uznemirenost je pokušao prikriti gotovo ležećim stavom u stolici i nekakvim zgrčenim ciničnim osmjehom na usnama, dok su drugi kandidati govorili. I onda je krenulo:

"Ma šta ti bolan meni pričaš, ti se našao pričati!!! Ma nemoj ti da mi o ratu govoriš. Pa ja sam se borio, ja sam držao pušku u rukama, gdje si ti bolan?!  Pa s ocem si u kabinetu bio čitav rat. Nije te stid!!"... i onda slijedi kvazi emotivnost, normalno, kako i priliči jednom predsjedniku države uz mlataranje rukama, bacanjem olovke po stolu…i onda  vrhunac, u trenutku kada je ljutito zaprijetio voditelju da ga ni pod razno ne smije prekinuti. A Bakir k'o Bakir.

Inače onakve razgovore sam nekada često viđao u kafani  poslije 6-te pive, u onim prepucavanjima tko je gdje bio u ratu. Malo mi je nejasna tolika emotivnost s njegove strane. Ima dovoljno godina. Ostvario je karijeru koju je (valjda) htio - predsjednik općine, ambasador, član predsjedništva; dobitnik je najvišeg vojnog priznanja. Valjda je trebao do sada naći neku satisfakciju i smirenost u svemu tome.

Čovjek kojemu je i nakon toliko godina u diplomaciji retorika na razini kv radnika (oprostite mi časni radnici i majstori od struke), koji s mukom slaže riječi u rečenicu, i koji zbog toga nije u stanju formulirati svoju politiku i svoje stavove, koji daje bombastične izjave, prijeti, provocira, možda jeste privlačan narodu, ali nije za predsjednika. Kada su u pitanju poštenje, iskrenost i moral, on ih vjerojatno posjeduje, ali da je to presudan kriterij, moj komšija Pero zidar bio još idealniji kandidat.

A što bih to ja? Što mogu željeti u ovom iskrivljenom društvu?

Hoću poštenog covjeka, hoću predsjednika koji ljudima u obraćanju ne govori ''ti'' ili ''bolan''; hoću predsjednika koji ima dostojanstvo i ima gard. Hoću čovjeka iz naroda, ali ne s manirima šibicara; neću da mi predsjednik izgleda kao klošar iz tramvaja, ali hoću da se predsjednik vozi sa mnom u tramvaju; hoću da mi predsjednik bude primjer u svakom smislu; hoću da bude učinkovit, neću nekog tko samo priča, nego nekoga tko čini; neću nekog tko ruši mostove, nego nekog tko ih gradi.

I kad nešto razmislim, pretpostavljam da je Mile gledao onu emisiju. Mogu misliti kako se ismijao.