Piše:  Dreyfus

Hajdemo malo o Mostaru.

Imam osjećaj da je nekako nepravedno gurnut u stranu u ovim uzburkanim i eurointegracijskim vremenima. Gledam ga onako zapostavljenog od strane ustalasane BH javnosti, samog, tužnog i zamišljenog, kako čami na onom žarkom hercegovačkom suncu i čeka svoj mogući come back na pozornicu. Come back na uzavrelu političku scenu, u arenu gdje je godinama uživao status  Cro Capa i nemilosrdno obarao sve suparnike koji su mu se usudili izaći na ring.

A danas? Gledam danima vijesti, ništa. Nema mog Mostara. Pa gdje je onaj šampionski duh koji ga je krasio tolike godine? Gdje su oni slavni dani kada je maltene svakodnevno punio stupce svih dnevnih listova, kada je bio glavna tema gotovo svakog TV dnevnika, razlog održavanja brojnih okruglih stolova, inicijativa, deklaracija. Čak i međunarodnih. Gdje je nestao onoliki trud? Gdje su ti dani slave i ponosa?

A sada, ni najmanji znak kakvog dešavanja, barem nagovještaja nekog spektakla, pa makar i skandala. Dobro, ako već nema nekih standardnih međunacionalnih potezanja konopa,  tipa: ''Omiš popusti – Trogir zategni'', zašto nema nekih drugih događanja, zašto barem nema financijskih afera, pronevjera, štrajkova, bilo što? Što se to desilo s ovim gradom šampionom?

S tugom se sjetim Koschnicka, Oručevića, Prskala, Ashdowna i inih likova koji su obilježili ono zlatno doba. Pa onda dolaska zlatnih vremena, onih  mnogobrojnih gradskih općina, one revnosne divlje gradnje objekata, mansardi, poslovnih prostora, tržnih centara i čega sve ne. Barem si imao što pričati s društvom kada sjedneš negdje na piće. Mogao si imati tema za razgovor koliko hoćeš, a da ih nikada ne stigneš sve pretresti. To su bila vremena.

Tada sam ga s oduševljenjem zamišljao kao nekakav ponosni, veliki gnojni prišt, smješten na rutavoj guzici ove države. Prišt koji je stalno bio upaljen, i povremeno ispuštao gnojni sadržaj kao kakav sicilijanski vulkan. Tako da je zbog tog stanja konstantne prijeteće erupcije privlačio pozornost javnosti kao islandski Eyjafjallajokulla. A s druge strane,  zbog te svoje nezgodne lokacije nikada nije mogao potpuno iščeznuti.

Tako je nekada bilo. A sada? Koga danas više interesira tko će biti gradonačelnik u Mostaru, tko će biti predsjednik gradskog vijeća, koliki će biti gradski proračun, hoće li se ulice krpati izjutra ili uvečer i hoće li se urediti parking, napraviti kino, hoće li zatvor preseliti iz starog objekta?? Koga to interesira? Možda mostarce, a koga još? Na žalost nikoga.

Danas su drugi šampioni stasali i pomeli ovaj grad sa scene. Evo, prvog primjera: vječni rival, još iz doba socijalizma, još prije Zetre i Vučka – Sarajevo. Iskoristio je zamor starog šampiona. Malo mu je što nije dopustio Mostaru da bude glavni grad federacije, već ga je nemilosrdno gurnuo sa šampionskog trona i zasjeo na njegovo mjesto pod reflektorima.

Kako usporediti probleme neriješenog parkiranja, lošeg odvoza smeća, manjka uličnih kanti za otpatke, nepostojanju kina, rupa na asfaltu gradskih prometnica…. kako ih usporediti s onim neredima i kamenovanjem na prosvjedu boračke populacije, navijačkim divljanjem i razbijanjem Hordi zla, neizvjesnošću pred polaganje cvijeća u Dobrovoljačkoj, gotovo histeričnim ksenofobnim reakcijama na gradnju spomenika Ivanu Pavlu II… i mnoštvu drugih događanja?

Kako to porediti? Bojim se za Mostar, bojim se da će ga vrijeme koje dolazi još više gurnuti u stranu.

I tako. Sada još samo s tugom gledam na tu moju nekadašnju naivnu viziju. Od veličanstvenog prišta, koji je sa svojom žutom kapom na vrhu, poput Kilimanjara okovanog ledenom kapom, ponosno stršio uvis, danas je ostao samo trag u vidu ružičastog ožiljka na rutavoj koži.