Piše:  Dreyfus

Epilog stravičnog zločina u Bugojnu, koji je uzdrmao čitavu ovu državu je jedan poginuli policajac, jedna teško povrijeđena policajka te više ranjenih osoba.

Što još napisati? Manje-više sve je već napisano. Stižu osude državnih organa, vjerskih institucija, stranaka, političara, podrška iz cijelog svijeta....

''Ovo je napad na BiH'' – najčešći je izraz koji slušam danima. Neka odu supruzi onog čovjeka što je ostavio život tog jutra, neka njoj objasne da je to bio napad na državu…a ne napad na nju, na njen život, njenu djecu, budućnost. Neka odu onoj djevojci što se bori za život, neka i njoj kažu da izdrži, da je stradala pri napadu na državu, kao kolateralna šteta.

Sada, gledajući onako površno, optimistički zvuči to što se ovo promptno riješilo, što imamo osumnjičene i okrivljene. Ali…

Imati ćemo možda krivca, jer kriv je onaj koji je napravio zlo. Ali ipak, sve su prilike da nećemo imati odgovorne. Za neupućene to su one osobe koje primaju iznimno velike plaće da bi sprječavale takve zločine.

Jedno je evidentno i zabrinjava više nego ovaj zločin: naknadna ''pamet'' tih odgovornih osoba, koje da su obavljale svoj posao kako treba, danas bi onaj čovjek bio živ, a ona djevojka se ne bi borila za život.

Istup ministra sigurnosti na TV-u je bio poput loše epizode nadrealista: neka neodređena grimasa koju bi površno i naivno oko protumačilo kao stanje čovjeka na rubu plača, standardno zamuckivanje, čitanje iz bilješki na papiriću… Na izravno pitanje o mogućoj odgovornosti ministarstva na čijem je čelu, odgovara sada već čuvenom definicijom ministarstva sigurnosti da je to samo ''mjesto koje služi samo za protok informacija''. I onda slijedi na pamet naučena sintagma ''ovo još jedan dokaz spremnosti državnih organa da se uhvate u koštac sa izazovima koji se pred njih postavljaju'' - na način da sasvim slučajno uhvate počinitelja terorističkog djela pri pokušaju bijega nakon obavljenog posla.

Nejasno mi je koja to kompromisna politika dovodi ove ljude na ovako osjetljive i značajne funkcije? Da li je to ista ona politika koja je držala prethodnog ministra sigurnosti na toj poziciji, iako se znalo i govorilo da on ne želi podržati obavještajni nadzor nad određenim radikalnim grupama, nakon čega je morao odstupiti  na izravan američki pritisak.

Pa kako je moguće da se u jednom tako malom mjestu okupi skupina ljudi, policijskim rječnikom rečeno ''interesantnih'' osoba, s ranije evidentiranim problemima sa zakonom, od kojih su neki čak i dovođeni u sumnju za povezanost s nekim radikalnim i ekstremističkim elementima i da na koncu opet ne skrenu pažnju na sebe. I onda su pretpostavljam, mjesecima prikupljali kilograme i kilograme eksploziva, upaljače, navodno hodali s automatskom oružjem po gradu, družili se na internetu, a bogami svojedobno uzimali i zapažene termine na državnoj televiziji. Ali ne kao mladi folk talenti.

Činjenica je da postoje navodi o ranijim upozorenjima od strane nekih organa, ali su se naši ministri za ''protok informacija'' oglušili. Bili su vjerojatno zauzeti problemima manjina u školskom obrazovanju i dodjelom stipendija maloljetnim učenicama. Bojim se da su ovo samo kamate jedne, dugogodišnje,  naoko naivne politike zatvaranja očiju.

Mi imamo temeljni problem smišljenog žmirenja određenih institucionalnih krugova na neke pojave, koje se uporno i moram reći, smišljeno svrstavaju u vjerske slobode. Upravo u toj neobično velikoj "fleksibilnosti", "razumijevanju", "tolerantnosti", "poštivanju vjerskih sloboda" se nalazi korijeni ovog problema. Dok je to samo problem jedne okoline koja ima višak ''tolerantnosti'' u poštivanju nečijih određenih ''vjerskih sloboda'', to može ostati ''njihova stvar'', ali problem nastaje kada se to otme kontroli i tada to postaje problem cijele zajednice.

Za ovu našu konzervativnu sredinu neobična je upravo ta rastegljivost pojmova ''vjerske tolerancije'' i ''vjerskih sloboda''. Ne vjerujem da bi se moglo bilo gdje u Europi radikalno propagirati svoje vjersko i ideološko uvjerenje, popraćeno čak i neskrivenim simpatijama jednog dijela javnost, ali i vladajuće oligarhije, kao što je slučaj u nas. I to ne samo religijsko i ideološko uvjerenje, već i očitu mržnja i nesnošljivost prema drugim i drugačijim. Čak i prema svojima, ''podobnima''. Mislim da je vrijeme da se konačno demistificira i ta pojava.

Akcija ''Svjetlost'' početkom ove godine izazvala je proturječne reakcije javnosti, od potpunog odobravanja, do omalovažavanja, pa čak i ismijavanja. Ruku na srce i saopćenja ''Združenog štaba'' bila su smiješna: Prilikom realizacije akcije poštivane su sve zakonske mjere, norme te verificirani plan rada. Zaključak združenog štaba je da će ukoliko se u narednom periodu ukaže potreba, prema sigurnosnim procjenama ili naredbi Suda BiH, biti moguće ovakvo ili slično angažiranje policijskih snaga.

I to je bilo sve. Međutim, ipak se nisu ukazale potrebe za angažiranjem policijskih snaga prema tim ''sigurnosnim procjenama'' i desilo se Bugojno.

Ovaj problem da se htio riješiti, riješio bi se davno, samo dosljednim provođenjem zakona. Mi imamo zakon koji krivično sankcionira čak i širenje vjerske i međunacionalne netrpeljivosti, i po tom zakonu većina tih organizacija bi davno bila zatvorena. Međutim na djelu je još uvijek igra bacanja pijeska u oči s apologetnim frazama o "konzervativnom tumačenju vjere" i pojedinačnim počiniteljima?

Nisu samo političke stranke kao pravno tijelo podložne zakonskim zabranama, nego i pokreti koji nisu kao takvi registrirani. Druga je stvar što jedan veliki segment vlasti ove države ima određenu rezervu prema toj pojavi i ne smije se politički sukobiti s njom, jer se boji za vlastiti kredibilitet.

Bilo bi neophodno konačno utvrditi kako je moguće da sigurnosne i povjerljive informacije ne dolaze do državnog parlamenta i time se sprječava rad i donošenje potrebnih rješenja i zakona iz oblasti nacionalne sigurnosti. Tko zna do kojih bi sve političkih struktura ovakve istrage dovele na koncu i zašto ovaj, u suštini tehnički problem nije moguće eliminirati već godinama.