(ili 'Kako sam uvjerio Pilenceta da ne glasa na izborima')

Piše: Dreyfus

Kada proživiš prvu godinu života, onda primjetiš da sve ostale samo lete. Barem u mom slučaju. Evo, upravo sada mi proleti jedna. Evo i druga.. I razmišljam nešto, baš bi neka naplatna rampa bila dobra da malo uspori te godine. A opet, šta će mi i ta rampa, one će opet proletiti kao jata preplašenih surikena. Nekome godine ne znače ništa, a nekome znače bolje išta nego ništa.

I onda me uhvati tuga. Tuga se inače najlakše anulira uspješnom monetarnom politikom. Što kažu - para liječi sve, pa i tugu. Osim tuge za državom, normalno. Tu tugu nikako ne razumijem i ne znam objasniti. Može ti biti žao posla, majke, druga, auta, igračke, gladnog i promrzlog mačeta, omiljene trešnje spaljene munjom, ispečenog pileta, sebe samog…ali države?! - ne dosežem,  jednostavno ne kontam.

Kaže ona pjesma – 'svaka tuđa zemlja tuga je golema….' Ja ne znam zašto, ali me ta pjesma nikada ne dotakne. Možda zato što je to samo jedna od bezbroj verzija i plagijat turske melodije Dersi derum, koju su pjevali askeri pri ulasku u osvojena područja, i koja nema veze ni s mladim momčetom, ni s Plivom, ni s ovcama, ni gajtan travom.

Ili me ne dotakne zato što sam ja poseban? Pa stvarno, zašto sam ja posebniji od ostalih? Zašto ne mogu biti običan, nego moram biti poseban, bitan, značajan i jedinstven? Pogledam kroz prozor na tužan i siv dan koji me još više ozlovolji. Ulazim u dnevni sobu, u odaje moje krasne i božanskim miomirisima popločane, gdje me čeka moj LCD s osmijehom prijatelja starog i znanca iz djetinjstva. Grlimo se, ljubim ga u brid ekrana, oči mi suzne od neke unutarnje sreće i zadovoljstva.

Odjednom se vrata otvoriše i ukaza se visoka figura Pilenceta, mog već mnogo puta spominjanog prijatelja sa sedamnaestogodišnjim privremenim boravkom u USA. Žarulja od cirka 100W je udarala direkt u njega i njegovu idealnu figuru još više isticala.

'Gdje si Drayfuse, vulvin dušmanine!'

'Gdje si Pilence, delikventu stari!'

(Ljubimo se – u obraze)

'Hajd' upadaj!'

'Pa nije ti loša ova jazbina. Mogu ti reći da sam zadovoljan. Vidim da je higijena na nivou, a i svidja mi se ovaj novi plasma tv sto si uz'o. Ne prijavljujes ništa smradu jedan ha,ha? (laktom me u rebra, ono šeretski). Jooooj vid' ti laptopa novog!? Stvarno si smradina žešča.

'Ma daj Pilence, lopino, nisi ni ti meni prijavio forda kad si uzeo. Nemoj sada opet. Hoš' šta s nogu?'

'Daj mi štok!' - Pilence će. 'Privedeš li šta, ha? Lijep si mi ko lutka, ocam!'

'Daj kani me se Pilence, lako mi je za tebe. Nego, kad ideš nazad?'

'Svrbe me noge. Oprao sam ih, al' me i dalje svrbe. Vjerovatno je to znak da ću uskoro na put.  A inače, odoh za par dana. Evo sam bio u CIPS-u, nešto gledao ima li me u biračkom popisu u DKP.'

'Kakvom popisu? Šta ti je DKP?'

'Bolan, u popisu za izbore, imali me u evidenciji glasača u diplomatsko konzularnom predstavništvu gore.'

'A tooo.' Pa nećeš reći da još i glasaš gore?

'Fala bogu da glasam. Što ne bih?'

'Ti bi da glasaš. Pa ti čovječe ne znaš ni s kim graničimo. Ti još misliš da je Branko Mikulić i sad predsjednik SIV-a.' Jooooj što me nasmija slatko. Ovo ću svojima na poslu sutra, ha dođem odmah ispričati. Hajd' dobro, nek' si ti samo živ i zdrav, pa ćeš se valjda nekada opametiti  i obogatiti.'

'Ma nemoj', odjednom planu Pilence. A što to ne bih ja glasao? Što to ja imam manje pravo od tebe?'

'A tako znači!!!' - sada  ja padnem u vatru. 'Dok si ti prao guzice babama i namještao krevete po staračkim domovima u Americi, ja sam ovdje krvario i branio neobranjivo.'

'Auuu, što si mi ga ti krvario i branio - zajedljivo će Pilence. 'Tu si slagao konzerve i brašno iz donacija i vukao kući…. Ko se bori za državu na kraju i dobije državu, a ko se bori za luk i ćevape taj i dobije luk i ćevape…. ma u ostalom šta te briga što ja glasam. Imam pravo i hoću.'

'Kako samo imaš obraza. Dođeš jednom u sto godina, nemaš pojma šta se ovdje događa i još bi mi natakario neke budale koje ću nosati četiri godine na svojim leđima. Pobjegneš na mjesec dana, jednom u pet godina iz tog tvog staračkog doma i od usranih guzica, odeš na Jadran desetak dana, tamo te oderu k'o jarca, vodu ti naplaćuju, i  onda dođeš ovdje na dva dana i već si ekspert za domaću političku scenu. I sad tebi dopustiti da glasaš jer si se tamo negdje pretplatio na 'Daily Avaz' ili ne znam ni sam na kakvu novinu. E ne može tako brate dragi. Znaš šta - dođi ovdje, živi ovdje, pati se, pa glasaj što se mene tiče svaki dan i čekaj obećane zlatne kašike. A ne ovako, ad hoc, što bi rekao naš narod.'

'Ahaaaa, tu sam te čekao' - vrisnu Pilence. 'Eto zašto BiH nikad neće imati svoj lobi u inostranstvu. Prezire svoje iseljenike, sprema se oduzimanje državljanstva, oduzimanje prava glasa. Šta će nama dijaspora, nećemo se valjda k'o, ne daj bože Židovi držati zajedno?'

'Jao lobija majko moja' Ti mi neki lobi. Lobi u inostranstvu bi trebali činiti ljudi koji se plaćaju za to: ambasadori, konzuli, poslovni partneri….Tebi su najveća lobiranja u US sijela i igranke subotom, gdje se namirite, krivite i pjevate pjesme Šabana Šaulića i Tome Zdravkovića. A za Židove. Glasaju li protjerani Židovi u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj? A?

'Pa nisu' – skrušeno će Pilence.

'Pa eto! A zašto ne glasaju?

'Šta ja znam? Znam da Italija čak plaća put svojim građanima da dođu glasati…valjda ovima ne plaćaju?'

'E nije pametno moje' – ja ću polako. Zato jer imaju drugu državu koja se zove Izrael i tamo žive i plaćaju porez!!! I oni su bili žrtve ali ne glasaju! A ti bi kliktao po virtualnom glasačkom listiću države u koju dođeš turistički svakih 5 godina, a i to samo da bi sredio zube. A u stvari, uvijek se pitam što ne uvedu i nama ovdje tako nešto. Ja bih prvi glasao iz topline svoga doma, radije nego da čekam u nekoj školi, u redu sa stotinama nekakvih baba i deda.

'Pa dobro' - pomirljivo će Pilence. Šta mi je raditi?

'Ništa. Sjedi gdje sjediš.' Evo ti primjer Japana.  Kako je tek bilo poslije rata u Japanu. Nije se znalo ko će šta raditi i kol'ko će se para praviti i od čega. Hoće li se car ubiti? Ako se ubije car, hoće li se svi Japanci poubijati? Zašto i kako živjeti bez cara? Teške su ti to dileme i tegobne odluke bile moj Pilence. To je sve što im je ostalo, pa opet se ljudi nekako skuće, krenu ispočetka s pogledom u jata haringi ili dominantnu Fudžijamu u daljini. Srećom, car se nije ubio, izvukao se sa svim dlakama na glavi i po ostalim organima, veći od miliona poklanih, silovanih i raščerećenih, izdigao se kao pterodaktil iznad pravde i zakona, i sretno, galopirajući nastavio svoj uspješni život pun filmske muzike, jagoda sa šlagom i titularnih pretjerivanja. Japancima je laknulo, pa onda svanulo, što je i logično s obzirom da su zemlja izlazećeg sunca. Izmislili su Toyotu, Mitsubishi, Hitachi, Kawasaki, Suzuki, Hondu, JVC, Sony, Nintendo, sushi, sake, gejše, Akiru Kurosawu…krenula je privreda i razvoj socijalnog života, stigla je i struja. Vratilo im se višestruko, i u jenima i u poenima. A sve to bez dijaspore moj dobri Pilence, sve bez dijaspore. Jer je nisu ni imali. Jesi li ti ikada moj Pilence čuo za Japanca – dijasporca, ili možda udruženje japanskih iseljenika na privremenom radu u inostranstvu, ili možda za japanski zavičajni klub?

'Men' se čini da nisam. Nisam, što jest, jest' – skrušeno će Pilence.

'Eeeee. Vidiš moj Pilence. Ljudi kad odu, odu. Nema tu hoću-neću, kakiću-pišiću. Nego, znaš ti šta ja mislim o svemu ovome? O toj tvojoj glasačkoj želji? Ja mislim da je problem u razumijevanju.

'Kako misliš u razumijevanju?'

'U razumijevanju moj dobri Pilence. U razumijevanju. Ti moj dobri Pilence nemaš razumijevanja. Vidiš, gledao sam jednom jednu vrlo poučnu emisiju na TV-u, davno, ima godina koliko hoš'. I tako, jedan slavni, čuveni voditelj u svom talk showu pita jednog malog dečka:

-   Ti nemas oca?

-   Nemam, šmrc.

-   Ni majku?

-   Jok... , šmrc.

-   Baš bez veze, jel' ti nedostaju?

-   Mnogo.

-   E vidiš, ja  imam i starog i staru, i imam puno love koju zaradjujem na takvima kao što si ti, al'  te u potpunosti razumijem.

'Shvataš li Pilence?' To je primjer pravog razumijevanja. A naš problem i jeste u razumijavanju. Prijatelju o tome se i radi. Ja se zalažem i veliki sam pristalica povratka na vlastita ognjišta. Da se to desi u Mostaru, ne bi bilo jutarnjih gužvi i popodnevnih špica,  bilo bi 100000 mostaraca i mjesta za parkiranje koliko hoćeš... ali nema razumijevanja moj Pilence, jednostavno nema.

'Vidiš' – zamišljeno će Pilence – nisam nikada razmišljao o tome na takav način. Što kažeš…razumijevanje. Ma svaka ti je k'o iz knjige moj Drayfuse, baš k'o iz knjige. Dobro kažeš, fali mi još mnogo razumijevanja.

I preko nas se preli tišina. Samo su iz daljine dopirali neartikulirani zvuci motora od  satelitskih antena, a noć se uvlačila u sobu kao nezvani gost kojeg ne možeš spriječiti da uđe na rođendan ili roštilj.