Piše: Dreyfus

Svi ste čuli vjerojatno za legendu o Svetom Grahu. Možda je ta legenda bila samo plod nečije mašte, možda je samo proizvod priča i bajki koje su se prenosile s koljena na koljeno, možda je plod buncanja pijanih mornara u amsterdamskim krčmama, ili nerazgovjetno isprekidano samrtno mrmljanje umirućih misionara, shrvanih teškim bolestima donesenim s brojnih misija po dalekom istoku…

A možda je Sveti Grah zaista postojao i imao neviđenu moć naspram mase, da je sludi i zanese. Učeniji ljudi, te pojedinci iz upravnih odbora uspješnih globalnih tvrtki su znali ponešto o svemu tome, ali su te informacije ljubomorno čuvali jedni od drugih, a poglavito od običnog naroda. I žene su znale ponešto o tome, ali gdje ćeš ženama vjerovati.

Legenda  kaže da je Sveti Grah smeđe boje i da se fizički i kemijski ni po čemu ne razlikuje od ostalog graha, ali da je znatno drugačiji od trešnje i ananasa. Vrijednost i neprocjenjivost Svetog Graha leži u tome što se može kuhati milion puta i svaki put iznova, a da ne izgubi ni najmanji promil na kvaliteti i boji. Tko ga ima i jede može zaprdivati i naprdivati glagoljivo i danonoćno, opijati riječima, zavoditi mase i znamenitosti, zaintrigirati i staro i mlado, mistikom i misterijem korodirati svakojaku temu i otrovati kvalitetno i trajno. Sveti Grah je, k'o fol, namijenjen samo izabranima pa otud i inačice prebranac, padobranac, tetovac, te krupni grah bijele boje.

I stoga, upravo toj legendarnoj tvrdnji da onaj tko ga jede može zaprdivati i naprđivati glagoljivo i danonoćno, opijati riječima, zavoditi mase….upravo zbog tog božanskog dara shvatih da ga jedna svima nama poznata osoba vjerojatno posjeduje u neograničenim količinama i u tajnosti, skrivena od svojih najmilijih, uz glavicu crvenog luka halapljivo jede.

Ali krenimo redom…..

Imamo dvojicu šefova susjednih folklornih društava, dva predsjednika koja se takoreći svaki dan sastaju. Znate već koji su….da da, ona dva prosijeda mužjaka koja se slikaju otkopčanih sakoa, bijelih košulja bez kravate, s pejzažom mora u pozadini i maestralom u razbarušenoj kosi i čavrljaju ponekad o Davis cupu i održivom povratku članova u svoja nekadašnja matična društva..

Elem, ta se dvojica šefova susjednih folklornih društava sastanu 285-ti jubilarni put ove godine i daju jednu doista korektnu diplomatsku izjavu koja ide u prilog našem folklornom društvu ''Tri u jedan''. Otprilike da su se njih dvojica usuglasili da ''Tri u jedan'' treba ostati jedinstveno folklorno društvo, u kojem će se sve tri glavne folklorne skupine osjećati komotno, i koje se trebaju dogovoriti o repertoaru, u kojem će se svaka od njih imati podjednaka prava i podjednako sudjelovanje. I sve divno i krasno, kad….!!

Kao zec iz grma iskoči jedan od naših domaćih folklorista, inače titolog i stand-up komičar po vokaciji. I ni pet ni šest odvali legendarnu: ''Folklorno društvo ''Tri u jedan'' će ostati  jedinstveno bez obzira što misle ova dvojica prosijedih predsjednika susjednih folklornih društava. Hvala im na lijepim željama. Inače i ja podržavam njihova društva, želim im uspješan repertoar, a posebno onom folklornom društvu, znate već kojem, želim uspješno djelovanje bez njegove vjekovne kolijevke…''

To bi tako trebalo nekako zvučati u vicu. Međutim, nije vrijeme za viceva. Vrijeme je od riječi. Vrijeme je za stand-up komičare. Naš dotični stand-up umjetnik je, kako rado ističe, navodno relativno slabijeg imovinskog stanja i živi u neboderu. To je ovdje u našim prilikama doista vrijedan pojam poštenja, a inače u zapadnom materijaliziranom svijetu to je odlika nesposobnih. Ali opet s druge strane on posjeduje druge vrijednosti: otvorenost  i otresitost. Ovu zadnju posebno. Ali to je ipak sve sitnica prema njegovom velikom doprinosu u radu na razvijanju dobrim odnosa sa susjedima i komšijama. S komšijama pogotovo. E u toj disciplini on  stvarno nema premca.

Rado se sjetim one prijetnje Koštunici i one čuvene ''i po prstima i po nosu''. Super. Dobro, nije baš da zvuči predsjednički ili je da je u nekom političkom bontonu, štoviše nije ni u razini predsjednika mjesne zajednice u Međeđoj, ali ipak zvuči nekako moderno i uzbudljivo. Druga je stvar što ta izjava nema nikakvog smisla. Što se postiglo time što je to rekao? Da li je Koštunica ustuknuo? Da li se uplašio našeg Željka? Ma nema veze, bitno je da mu ga je dobro ''sukn'o''.

Slično je bilo i kada je Tadić dolazio u BiH da otvori onu školu na Palama, neobičnog naziva 'Srbija'. Naš Željko je i onda zapjenio, te prekršena procedura, te ušli naoružani ljudi, te pokrenuti će tužbu,  te ovo te ono... Na kraju ništa, ispostavilo se da je izmislio, ljudi imali dozvolu državne granične službe. Da li je digao tužbu? Da li je pokrenuo pitanje ustavnosti naziva škole? Ništa, samo populističke izjave bez ikakve težine i odgovornosti, još jedno uspješno ''sukanje''.

Toliko o rezultatima tih izjava. Osim stvarno lijepog i školskog primjera sukanja imamo ponekad i malu kolateralnu šteticu. Ipak ne radi se o nekom  iskompleksiranom novinaru ili o nekom propalom opozicijskom političaru koji može da izjavljuje svašta, a da opet unaprijed dobro zna da od toga nema ništa. Ako predsjednik države nešto priča i to nema nikakvu težinu, onda izem ti takvog predsjednika. Zato i ova nedavna izjava upućena dvojici predsjednika, ne treba izazivati neko veće čuđenje. Ipak dolaze izbori, a to je vrijeme stand-up komičara. I dobra je stvar u svemu tome da, ruku na srce, ta sukanja manje-više nitko odavno i ne uzima previše k srcu. U ovoj državi postoje mnogo, mnogo ozbiljniji stand-up umjetnici od benignog junaka naše priče.

Inače, u ovoj cijeloj priči Josipović je samo kolateralna šteta. I ne baš sasvim slučajna. Naime, za pretpostaviti je da je Komšić bijesan zbog Josipovićevog TV spota u kojemu poziva sve BiH Hrvate da glasaju na idućim izborima. Komšić je to sasvim ispravno protumačio kao poziv da se glasa protiv njega, jer je više nego očigledno da ti ljudi neće glasati za njega, a to je jasno i Josipoviću.

Ne treba zaboraviti ni dodatnu unutarnjopolitičku štetnost ove izjave. Valjda mu je poznato da u ovoj zemlji živi više od milijun pripadnika jednoga konstitutivnog naroda, kojem nije svejedno da se na takav način netko nepotrebno igra s njegovim osjećajima i to koristi kao marketing i dodvoravanje određenom dijelu biračkog tijela.

Ali ovo je još jedan dokaz o čudotvornosti Svetog Graha i njegovog utjecaja na široke mase. Čim se pokrene razgovor o Željku Komšiću i ospori njegova legitimnost, odmah počinje prozivanje za nedostatak patriotizma i rušenje države. Čovjek je uspio da s ukupno dvije-tri izjave tipa ''e jest im ga suknuo'' postane pravo malo božanstvo, da se ide čak do te mjere da bi ga mnogi vidjeli na mjestu jedinog i doživotnog predsjednika države. A s druge strane da, realno gledajući, osim golog populizma i demagogije, ništa konkretno ne uradi za svog mandata.

Sada kada pogledam malo unazad, sjetim se da je među onima koji su branili Lagumdžijinu odluku da iz partijskog podmlatka iščupa mlađanog Komšića i postavi ga u predsjedništvo kao hrvatskog člana predsjedništva, bilo dosta ljudi koji nisu imali neke zle namjere. Čak su vidjeli nešto pozitivno u činjenici da Bošnjaci donose patriotske odluke za Hrvate, sve dotle dok i oni konačno ne osjete ''metafiziku'' Bosne. Samo, problem je što je ovu konstrukciju rušio upravo sam Komšić. Naime, iako nominalno potječe iz hrvatske obitelji, on je ipak politički Bošnjak/Bosanac, a tu se opet vraćamo na početak priče o folklornim skupinama.

Ali što kažu - i to je zakonito. Jednako kao što su zakonite, ustavno i pravno utemeljene stotine devijacija i nepravilnosti u ovoj državi.