Piše: Konan Barbarić

Ovaj grafit stoji na jednoj od mostarskih zgrada. Iako je to stih iz jedne Đoletove pjesme, ljubavne pjesme, pročitati to u Mostaru dobija sasvim jedno drugo značenje. I samom putniku namjerniku bude jasno da je zaista tako. Ne valja a uživamo. Dašta su drugo nego đavlija posla. Kako drugo objasniti uživanje u nedogovoru, u radostima provokacije, u želji da onaj drugi poklekne. U istoj kući. I bude nam drago. Slavimo.  Slavimo tugu i razočarenja drugog. Što ima veze što smo isti kad nas netko gleda sa strane? Bitno je da slavimo razliku kakvu god. Čak ćemo otići toliko daleko da ćemo unajmit razne plaćenike, „dobronamjerne“ stručnjake koji će znastveno i sa povijesne točke gledišta to tako objasniti da ispada da nam je bliži Kinez i Arap.

Đavo je tu. Sjedi na Bulevaru. Ruga se i zavađa. Zato tamo niko i ne prolazi. Osim kad mora. I svatko se pri tome osjeća neugodno. Nešto puše za vrat, govori ružno i nagovara.  Prodali smo. Prodali smo nešto što nam je bilo drago. Nešto što nas je uveseljavalo. Teško je to objasniti, što je to konkretno. Čuli smo iz raznih priča da se duša može prodat'. Ona se obično prodaje radi uspjeha i bogatstva. Lijepo se dogovori i budeš lijep i zgodan, sve ti ide za rukom. Uspjeh za uspjehom. Što ima veze ako će nas poslje malo peckat' i pržit'?  E, tu se postavlja par jednostavnih pitanja. Što smo tražili zauzvrat? Uspjeh, bogatstvo, ma jok. To se u Mostaru ne vidi. Ako se i primijeti kod nekog, ne bismo željeli biti kao i on. Gadi nam se i izdaleka. Jesmo li tražili nekakav užitak? Slabo. Slabo se ljudi vesele.  Pa u čemu je onda, problem?

Jedini logičan odgovor je da nam ne valja duša. Nije neki kvalitet. Mislili smo prevarit' starog lopova pa mu gurnuli šuplju. On je, kao takav, nasmijano pokvaren pristao na nagodbu. Vjerovatno smo tada nešto i zatražili, što nam je bilo srcu milo u tom momentu.  Međutim, ispostavilo se da i nemamo neki materijal za trgovinu.  Tike, tike, taćke...Možda nas je baraba i zgotivila taj dan. Puno prošlo, pa se i ne sjećamo. Bilo kako bilo, evo nas. Bez duše i s đavlom u igri. Trgovina nula. Razočarali smo naše stare. I one što su nosili duhan za pare, i one što su za pare i moć izdali narod.  Nekako, najgore smo prošli. Izdali i sebe i druge, prodali dušu, a na stolu ništa.

Nećemo tako među normalan svijet, gdje se lijepo zna što se prodaje, koliko vrijedi. I, zna se što dobiješ.  Faust je, prema legendi, sklopio pakt sa đavlom, ne bi li utažio svoju neogranicenu energiju usmjerenu ka ostvarenju novih užitaka. Legenda se završava jezivom smrću Fausta. Jedne noći, poslje užasne buke u njegovoj sobi u koju nitko nije imao pristup, nalaze ga raskomadanog, otkinute glave i išćupane utrobe.  Ključno pitanje je hoćemo li razumjeti da smo naivni, da smo napravili grešku. Da je vakat radit i za sebe i za svoje iskupljenje.  Ono, nešto, slična situacija kad ste nekome jamac. A ne javlja se na telefon.  Pa vraćaj.  I svoj i njegov.  I to je za ljude....:-)

"Ja sam odgojen da služim drugome, ali sam od prvog časa znao da je đavo moj prirodni gospodar, kapetan i prijatelj. Vidio sam da on ima pravo i da svijet samo od straha puže pred onim, koji ga je osvojio... Obećao sam mu svoju dušu i zakleo sam se, da ću biti na njegovoj strani na ovom i na drugom svijetu. Ovo obećanje i ova zakletva učinili su od mene čovjeka." (Bernard Shaw)