Piše: Konan Barbarić

Izbori su. A isto k'o da nisu.  Ako ste namjeravali čuti koju pametnu, nekakve prijedloge, rješenja, teško da će od toga nešto biti. Jedino ako ih spuca neka nagla kreativnost pa se nečega kvalitetnog sjete u ovih preostalih nekoliko dana. Izborna utrka, stranačka sučeljavanja su postala tako neukusna i dosadna da to jednostavno nikoga i ne interesira. Ovih dana mogli smo vidjeti razne likove na televizijama kako se trude predstaviti sebe i svoj stranački program. Da nije otužno, bilo bi smiješno. Jedino što možemo sa sigurnošću tvrditi je to da su politički namjernici izuzetno dobro naučili nekoliko „važnih“ parola. One se uglavnom vrte oko sfera mi, vi, oni, bismo, biste, bi...

Neko od pojedinaca se sjeti da bi bilo dobro imati koje radno mjesto više i tu lagano završava priča.

'Ajde, jasno je da smo diletantni, to odavno nije sporno. Nikome.  Ali , da nitko, ama baš nitko ne priča o konkretnim stvarima, to zaista počinje zabrinjavati.  Jasno je, također, da neće nitko ispuniti želje naroda u Bosni i Hercegovini, ali da su tolike suprotnosti između želja naroda i političkih programa političkih stranaka nije nitko mogao pretpostaviti.  Poznato nam je svima da je situacija u BiH komplicirana do te mjere da je mi sami nećemo riješiti. Netko izvana ili više njih će morati uskočiti. Isključivo iz razloga što mi sami nismo sposobni riješiti problem. 'Ajde, netko će nam već i pomoći, kad dodijemo i bogu i narodu.  Hoće li to biti sutra, za godinu, za deset, petnaest, nije više ni bitno.  Kad ne znamo sami, valja sačekati nekoga tko zna.

Kada već ne znamo sami urediti svoju zemlju, donijeti novi Ustav, mogli bismo se barem malo pozabaviti problemima u gospodarstvu, obrazovanju, zdravstvu, mladima, ekologiji...To se može i mora raditi samostalno, pa neće nam niko sa strane govoriti kako ćemo saditi i krumpir i kome ćemo ga prodati, čemu ćemo učiti svoju djecu, kako ćemo se liječiti? Sa druge strane jasno je i gdje se krše osnovna ljudska prava. Em što znamo i sami, em što su nam i drugi to potvrdili.

Koliko su loše prezentacije stranaka i programa, ako ih uopće ima, toliko su i elektronski mediji nisko pali, pogotovo televizije. Gledateljstvo ima priliku vidjeti šablon -  recite sami što znate pa fino razgulite ili je na djelu jaka pristranost određenim političkim strankama pa se lijepo pusti kandidat da blati svog političkog protivnika na najprimitivniji način. Prava, konkretna pitanja jednostavno ne postoje. Recimo, čovjek kaže otvorićemo nova radna mjesta, a nitko ga i ne pita, a kako jadan ne bio?  I tko ti je branio do sada?  Nekako, svi su isti, kao da imaju malu crvenu knjižicu u džepu, sa istim parolama. Netko ih recitira spremno, a poneko se malo muči s tim. Ima li itko da im objasni da se ne moraju uređivati ni dolaziti, nije nužno da se znoje pred ekranima, boreći se za zrak. Zanemarite knjižice i parole, ako se niste spremili i nemate što reći, nemate nikakav plan, niste trebali ni dolaziti.  Tužni narod će svakako glasovati po inerciji i kako je glasovao do sada. Žali bože para za one ružne plakate. Nama će svakako pomoći netko drugi. Nekad. Možda.