Piše: Konan Barbarić

U Bosni i Hercegovini, zahvaljujući internetu i socijalnim mrežama, možemo reći da je sloboda govora izražena i da se koristi to pravo.  Možda i malo previše. Ali, uredu je to, pored silnog govora mržnje, naručenih članaka, nevjerodostojnih tekstova, ipak možemo reći da ljudi poprilično dobro razumiju situaciju. Razumiju tko je dobronamjeran a tko nije.  

Komentari na raznim portalima nam daju uvid u to. Možemo i reći da je internet često korektiv ostalih medija, iako njega ne kontrolira nitko.  I to je dobro. Rad Javnog servisa u BiH nitko ne kontrolira. A to već nije dobro.  Posljedice su očite. Demokratski postulati su potpuno iskrivljeni, pa svatko misli da može govoriti kako hoće i kada hoće. Ili kada mu se naruči. Ili kada mu se stolica zaljulja. Jednostavno, koriste maksimalno slobodu govora. Međutim, Javni servis nije internet. Tu postoji odgovornost.  Barem bi trebala postojati.

Gledam neki dan interview na 60 minuta. Bakir i Bakir. Hadžiomerović i Izetbegović. Lijepo razgovaraju. Previše lijepo, onako, domaćinski, pazilo se da razgovor proteče u najugodnijoj mogućoj atmosferi. Što da ne? Sa svakim treba lijepo razgovarati i ponuditi mu dobar ambijent da iznese svoj stav. To je elementarno pravilo ponašanja.

Novinar u studiju je domaćin i tako se treba i ponašati.  Gledam i lagano ne vjerujem, što se Bakiru dešava? Nije ljut. Nasmijan i pristojan. U neka doba, počela se odmotavati priča. Prvo o koalicijama. Lagano kroz priču, odmah se okarakteriziralo kao negativnu pojavu koalicije u RS-u, i koalicije kod Hrvata.  Odmah sam se nasekirao. Zar nisu koalicije, bilo kakve vrste - legalne?  Odakle Javnom servisu pravo da odredi koja je koalicija dobra a koja nije?  Odakle mu pravo da kreira javno mijenje koje odgovara samo nekoj političkoj opciji?  Koliko znam, to pravo nema. To je stvar izbora i slobodne volje.  Bakir I. nudi spremno odgovor, naša sarajevska koalicija neće biti kao njihove, mi ćemo pričati o europskom putu.  Drugi Bakir klima glavom, slaže se. Upitnik.  Prešaltam tamo na teletekst i vidim da i Dodik i Čović pričaju o Europi i kunu se u njezine postulate. Kako sad?  To su se sigurno dogovorili pa zajedno otelo rečenicu. Lopovi.

Već me pomalo nasekiranog uvode u temu izvinjenja zbog zločina. 'Ajde da i to čujem. Mi se ispričavamo za svaku nevinu žrtvu, ali samo za nju. Opet upitnik. Znači, netko je odredio tko je bio nevin a tko nije. Ove žrtve koje nisu to bile, vjerovatno im je neko sudio. Neki vojnik, vodnik ili već tko se našao na terenu. To je ok.  Drugi Bakir opet klima glavom, slaže se.  Taman sam želio prebaciti kanal kad Bakir I. Napomenu kako se njegov rahmetli otac jednom u ratu založio da se srpska djeca prestanu ubijati snajperima na Grbavici.  I da je kaznio odgovorne.  Ovdje već gledam i ne vjerujem. Nisam znao za to. On kaže, ne kažem ja.  Drugi Bakir opet maksimalno fin i kulturan.

Prebacim kanal. OBN. Kad tamo Mate Đaković i Dragan Čović. Opet. Već poznata slika. Ističu u emisiji da se poznaju dobro. Mate ističe i da poznaje Draganovu obitelj. Vidi se da su raja. Lijepo je to. Imaš kolegu na televiziji, rado te zovne na priču.  Dragan lijepo priča. Prelijepo. Sav nekakav pristojan i pametan.  Mato ga svako malo pohvali.  Kažem sam sebi. Nisi normalan. I ne znaš kako ti je dobro. Samo se bezveze ljutiš i brineš. Vidiš da je sve ok. I bit će ok.  Tako kažu. Tako i završi priča.  Baš sam sretan.  Od sada ću uvijek gledati ove razgovore. Ali samo kad pričaju sa svojima. Jok s tuđima. To je već komplikacija. Bolje ovo. Svi nasmijani, frca od optimizma. I meni odmah bude bolje. Hvala ti bože što izmisli ovo neovisno novinarstvo. Ne bi se ljudi drugačije ni zbližili ni upoznali.  Tko može reći nešto protiv prijateljstva? Ili prijatelja moga?...:-)