Piše: Konan Barbarić

Radnika u BiH više nitko i ne spominje. Iako su na samom dnu društva i društvenih zbivanja oni su tu, najširi sloj našeg društva. Oni se više i ne druže međusobno, pritisnuti pustim egzistencijalnim problemima, kako vraćati kredite, kako školovati svoju djecu, moleći boga da se slučajno na tom putu ne razbole. Jer, tu prestaje priča. Socijalističko društvo ne smiju ni spomenuti, dijelom što su im utuvili u glave da je to paklena ostavština prošlog sistema, komunizam i bogohuljenje, nešto što nikako ne valja niti je potrebno spominjati.

Napraviti jednu usporedbu radničke svijesti prije recimo 100 godina i sada zaista nema smisla. Tada su radnici bili spremni žrtvovati svoj život u demostracijama i raznim ratovima radi boljeg sutra. Tražili su plaću za svoj rad, osmosatno radno vrijeme, zdravstveno osiguranje, kulturno uzdizanje, edukaciju, ostvarivanje generalno svih svojih prava. Sada nisu u stanju žrtvovati ni svoje mizerne poslove ako ih uopće imaju. To je prilično interesantno. Evo, npr, prije dvadesetak godina mnogi su bili spremni dati svoju glavu za svoje vođe, zemlju, prijatelja, suborca, i to su i činili. Danas, očito ne žele mijenjati ništa ili žele, ali da to uradi netko drugi umjesto njih. Tko? Taj ne postoji. Jesmo li se umorili, je li nam svejedno? Znamo da nije. Mnogi će reći, prije je postojala nekakva ideja vodilja, neki cilj, a sada sve što imamo je kapitalizam, ovaj koji poznajemo u svom nabrutalnijem obliku. A para je jaka, vrti i buši naše male mozgove.  Priznajemo i da nas je pokvario taj materijalizam, što ga često spominjemo kao glavnog krivca.

Sa druge strane gledano, neprijatelj radničke klase, ako ga tako možemo nazvati, nije bio nikad slabiji. Onda su to bili krupni kapitalisti, vojska, okrutna policija, razne moćne carevine. Danas su to nekakvi tajkuni, čudni političari koji nemaju stvarnu potporu ni kod svojih stranačkih kolega. O kontroli nad vosjkom i policijom više nema ni govora. Realno rečeno, njih je u stanju potjerati obična rulja s kakvom letvom i buljkom u rukama, a da ne govorimo, veća grupa poštenih i vrijednih ljudi, ljudi kojima je dogorilo. Dakle, što je to što sada spriječava radnike da se bore za svoja prava? Svi ugledniji sociolozi i filozofi u BiH kažu da je jedini izlaz iz ovog stanja-revolucija. Indirektno, to nam poručuju i uglednici iz međunarodne zajednice. Mijenjajte vlast. Ali kako? Bilo kakav socijalni bunt danas se vrlo lako može pretvoriti u nacionalistički, pa udri po susjedu druge vjere, zapali mu kuću i zapjevaj. Ne vjerujem da to itko želi. Što će biti sutra, to nitko ne zna. Čovjek bi trebao biti vrač. Imena odgovornih znamo. Znaju i sudovi. Ali ne haju mnogo. Za rješenje nagomilanih radničkih problema ipak postoji rješenje. To je već, uostalom, i šablon. Jačanje radničkih sindikata koji znaju što žele. U BiH i sindikati su podijeljeni po nacionalnoj osnovi. Kao da radnička prava imaju veze s tim. To je zamka u koju su upali i ne mogu naći izlaz. Tu su i neiskrene sindikalne vođe, koji pritajeno navijaju za neku stranku, a to je, jasno, nespojivo. Snaga radničkog pokreta ima dokazano veliku moć. Sindikati su dužni kontinuirano objašnjavati svojim kolegama put i cilj, i kako ga ostvariti. Vidljivo je da su sindikati više neujedinjene amaterske skupine a tako se ne može doći do željenog cilja. I ta borba nikad ne prestaje. Što radnici imaju veća prava toliko je i zemlja u kojoj žive ljepša i prihvatljivija za život. Prava radnicima neće nitko pokloniti, za njih se treba izboriti. Srećom, vremena se mijenjaju pa nije potrebno prolijevati krv. Tim više postaje upitno, zbog čega se ne bore. Odnosno, ne borimo. Ili nam nije jasno da je vrijeme? Može i to bit'...:-)

Jedno je sigurno. Neprijatelj radničke klase nije jak.