Piše: Konan Barbarić

Evo, ovih dana u Mostaru aktualna divlja gradnja, bespravna, kako god hoćete. Treba li rušit', treba li ostavit', pitanja su koja izazivaju polemike. Naravno, polemike i teškoće ove vrste postoje samo u jadnim, malim sredinama koje samo misle da su grad, prostor koji se sastoji prvenstveno od ulica i građevina. Osnovni smisao grada i života u njemu je da se zna gdje je šta, gdje se gradi, kuda se prolazi, za što točno služi određeni prostor. U „biseru“ Hercegovine, slabo. Poslje ratnih dešavanja, objekti su se podizali na bilo kakvim mjestima, u prolazima, u dvorištima, pa i najednostavnije – pukim postavljanjem na kakvu prometnu raskrnicu. Metni na cestu. Raja se snalazila tako, stariji drugovi su pravili tržne centre, objekte, hotele, gdje može i ne može, uklapa li se ili nije. To je ovisilo od pozicije i „pregovarače moći“ vlasnika ili njegovog predstavnika.

Osjećaj za red je volšebno nestao. Kao i bilo kakva kontrola. Dešava se to u svim sredinama, i dešavalo se. Lokalne zajednice bi polako stajale na noge, pa s tim izlazile na kraj. Viđali smo i u BiH, pogotovo u susjednoj Hrvatskoj, velike bagere, pa i one beštije s kuglom. Probale su se i provući nekakve emocije tipa, pa gdje ćeš rušiti sad, napravio čovjek, šteta je. Lažna suza vlasnika obično ne bi uvjerila nikoga. Znao si da nemaš papir, išao si na rizik, i tko ti je na kraju krajeva kriv?.

No, u Mostaru ta probematika traje evo već osamnaest godina. Ljudi su se navikli udarati glavom u tende raznih lokala, gledati u dvorišta koja su okupirale nekakve potleušice. Pored gradskih žila, važnijih ulica, ćure, vire otužne građevine. Stidimo se svi. Ne znamo više ni što bismo rekli nekome sa strane ako nas kojim slučajem upita. Što ovo stoji tu? Stoji, eto, 'ta ja znam. Bude nam pravo neugodno, nemojte nas ni pitat'. Onda nekako da se iščupamo, krenemo s pričom, a znaš kako je Čapljina sređena? A u sebi, boli nas neka stvar za Čapljinu, nego, eto, nemamo jači argument, što smo ovako peksini i jadni.

Normalan čovjek počne razmišljati, pa dobro, zar ne bi bilo bolje da se to sve očisti, stavi u red. Pa nije ni fer prema ljudima koji ispunjavaju sve uvjete za rad. Šaljemo im poruku da su blesavi, ako imaju sve papire i ispunjavaju sve uvjete. Narušena je tržišna konkurencija na kojoj počiva svaka mikro sredina. Narušen je ambijent za kvalitetan rad i razvoj. Sa druge strane imamo silne tržne centre, mnogi zjape poluprazni. Dakle, grad ni poslovanje u njemu ne ide u pravom smjeru. To može razumjeti svaki domaćin koji imalo vodi računa o kućnom budžetu i normalno promišlja.

Ono što najviše zabrinjava i buni građane je korespodencija između gradske administracije i medija, koji žele saznati što se dešava. Tu se dešava nešto sasvim drugo. Tu možemo saznati da su veliki bespravno sagrađeni objekti predmet „visoke“ politike, eto, već je došlo i do Moskve i do Washingtona. Čitamo o emocijama vlasnika. Iz administracije nam poručuju kako je to gotovo nerješiv problem. Pri kraju priče, „bistriji“ novinari postavljaju pitanje, je li bespravna gradnja ipak legalna?.A silna administracija odgovara kako se i njima čini da je problem nerješiv, ali eto, pogledat će još. Teško je dalje komunicirati. Nestane pitanja. Jasno je svima da su problemi gomilani dugo. Da je svatko svašta radio pa i naši najveći drugovi. Eto i ti vlasnici objekata su radili dugo pod boljim startnim uvjetima. Netko je znao izbit' koju marku, neko nije. U redu je. Sad nam lijepo vratite dvorišta, uredite ulice, malo uljudite situaciju. Nitko i ne traži da nam napravitu neku drama dobru varijantu, ono, da se ponosimo svi. To povjerenje treba zaradit'. Ali, de bola' malo. Ne valja vidjet. Stid nas je pravo.