Nedavno je Ministarstvo trgovine FBiH donijelo zakon koji bi morao donijeti pozitivne promjene kada su u pitanju domaći proizvodi. Ta točka u Zakonu glasi: „ Trgovci koji obavljaju djelatnost u trgovačkim objektima (lancima) namijenjenim za trgovinu različitih robnih grupa prehrambenih i neprehrambenih proizvoda, površine od 1.000 i više kvadratnih metara, prije otpočinjanja rada dužni su pribaviti suglasnost Ministarstva kojom se utvđuje ispunjavanje uvjeta vezanu uz zastupljenost domaćih prehrambenih proizvoda u objektu.

Uz zahtjev za dobijanje suglasnosti stranka je dužna kao dokaz o obveznoj zastupljenosti domaćih prehrambenih proizvoda u visini od najmanje 50% u asortimanu robe podnijeti odgovarajuću pisanu izjavu.“

Zvuči dobro i pozitivno. Imaju i određene kazne koje su poprilične, od dvije do deset tisuća maraka. Znamo kakve probleme imaju domaći proizvođači hrane, recimo. Najveći problem im je plasman robe na svoje tržište pored silnih tržnih centara u zemlji.  Ovaj Zakon bi mogao biti ključno polazište za rješavanje brojnih problema koje imaju domaći proizvođači hrane. Međutim, otvara se i još jedan problem. Bosna i Hercegovina nema sve te domaće proizvode da bi mogla „ugurati“ 50% svoje robe na police domaćih i stranih tržnih centara. Jednostavno, mi smo mali i nejaki i nemamo proizvodnju svih tih proizvoda. Naizgled tužno, ali to bi moglo biti i sasvim solidna baza za razvoj i stvaranje novih prehrambenih proizvoda. Utvrđivanje, recimo, nekakve liste koja bi rekla što nam sve nedostaje, stvaraju se preduvjeti za potencijalne investitore, proizvođače itd. Neće biti potrebno muku mučiti u nedostatku kvalitetne ideje, što proizvoditi i gdje?  Evo, jedan podatak. BiH nema svoje čačkalice, pored toliko bukve i ostale šume. Nije ni tehnologija skupa. Ali, eto. Nema.

Riječ je o ogromnoj paleti mogućih proizvoda. Sada imamo Zakon, a imamo i propisane kazne.  Trebamo i moramo vjerovati da će država koristeći svoje mehanizme moći uvesti reda na tržište prehrambenih proizvoda, disciplinirati velike trgovce i otvoriti vrata domaćim proizvođačima. Ništa drugo i ne treba. Našim proizvođačima je jasno da se nalaze na tržištu i da moraju imati odgovarajući kvalitet da bi robu uspješno plasirali.  Iako i tu treba obaviti brojne radnje u svrhu informiranja i savjetovanja proizvođača. To bi trebao biti proces koji nikada ne prestaje. Slobodno tržište nikada ne miruje, dešavaju se inovacije, nove metode u proizvodnji, marketinški pristupi itd.  A i problem nezaposlenosti, bio bi znatno umanjen. U BiH većina stanovništva živi u ruralnim krajevima i bavi se proizvodnjom hrane. Regulacijom tržišta i omogućavanje plasiranja proizvoda doći ćemo u fazu kad poljoprivrednik pravno može uposliti sam sebe i svoju obitelj i time dovesti do smanjenja nezaposlenosti u našoj zemlji.

Dalje, subvencije i poticaji su prijeko potrebni. BiH ima najmanje subvencije u regionu. Nije ni čudo što su seljaci nezadovoljni. Nemaju veliku šansu. Borba nije ravnopravna. Sa svojom hranom. Na svojoj zemlji. To govori dovoljno gdje smo i što smo. Ne znamo ni sebe najest'. A tu nema sreće.  Dakle, ovaj Zakon je dobra stvar. Dobar početak da se napravi nešto kvalitetno. Za sebe. I za svoj kupus npr.

Futura