U Bosni i Hercegovini odavno funkcionira slobodno tržište. No, to je model koji ima poprilično nedostataka, posebno ako se ispravno ne reagira.  Svaki nedostatak u pristupu se reflektira izravno na domaću proizvodnju, na socijalnu politiku, na razvoj društva općenito.  Sasvim je jasno da je hrana postala jedan od mnogih oružja i načinom zarade na svjetskim burzama. Napokon su shvatili da će se svaki čovjek odreći hrane jedino ako nema novca da je kupi ili proizvede. Dakle, odreći će se svega bez čega može. Burzovni mešetari to smatraju prostorom za podizanje cijena hrane.  I tu su sasvim u pravu.

Ključni problem je u nama. Zašto mi ne proizvodimo hranu kada je toliko važna? Zašto izvozimo svoj novac i ne upošljavamo svoje ljude u proizvodnji? Odgovor je vrlo jasan. Zato što ne znamo.  Možemo se pravdati sa milijun nekakvih izgovora, ali opet se piše da ne znamo. Nismo u stanju riješiti problem. Sada nam je sigurno bliži afrički i azijski problem, problem nedostatka hrane, nizak životni standard i pored bogatih resursa. Pa i oni su ljudi kao i mi. Prije smo uvijek govorili, oni ne znaju, nisu u stanju. E, sad smo došli na isto.  I mi smo sada u nečijim kandžama. Tužno, ali svojom voljom. Smanjanje javne potrošnje i ulaganje u poljoprivredu je neminovno, osim ako ne želimo biti samo kupac. To i nije baš sjajna budućnost.

Zaštita domaće proizvodnje, zaštita potrošača, ponavljam zaštita, to je ipak nešto što se u BiH samo deklarativno spominje. Jesu li zaštićeni domaći proizvođači, potrošači? Jasno je da nisu.  Dovoljno je sagledati gdje se nalaze proizvođači, a gdje potrošači. Gdje nam je pšenica i gdje su nam pusti jamci koji vraćaju kredite i što jedemo? A sam termin zaštita, ne stoji slučajno. U tržišnoj ekonomiji, to su stvari koje se zaista moraju zaštititi. I okoliš. Ne treba puno trošiti riječi, svjesni smo svi situacije na terenu.

Upravo je balans slobodnom tržištu ta zaštita. Ona je i odgovor.  Zaštita domaćih resursa koja su još uvijek naše vlasništvo kao što su elektro infrastruktura, telefonija, eter, sve su to stvari koje su monopolizirane od strane javnih poduzeća, da bi se na kraju ta ista privatizirala. To se mora spriječiti. Toje osnova za budući razvoj. Kontrolirajući tu našu, zajedničku infrastrukturu, u budućnosti privatizirana poduzeća j će je prisvojiti kao svoju. Samim tim, onemogućit će dalji razvoj ove zemlje. Npr. ako se neki poduzetnik želi baviti uslugama na internetu, bilo bi logično da za infrakstrukturu plaća isto kao što to plaća neki telekom operator. Ovako, da vi kao poduzetnik plaćate telekomu tu vrstu usluge, nekome tko vam je direktna konkurencija, zaista nema smisla. Napominjem, da smo svi mi vlasnici te iste infrastrukture.

U obrazovanju nam je nametnut sustav učenja trenutne ekonomije, pri tome zanemarujući svo ono iskustvo koje smo imali prije. Ispada da je neiskoristivo, međutim nije tako. Ovakvim načinom rada, nikada nećemo imati kadrove spremne da odgovore na trenutne izazove. Treba uzeti u obzir da jake ekonomske zemlje imaju uvijek korak prednosti. Oni znaju sada koje ćemo rupe u sustavu mi imati u narednih deset godina. Oni će te rupe znati iskoristiti, dok ćemo mi zbrajati minuse. Ekonomija mora služiti čovjeku ili nema smisla, i kao takvu je trebamo izučavati i prilagoditi sebi, poštujući svoje vrijednosti i mogućnosti. Uvoziti pamet u ovom slučaju nije baš ni pozitivno. Nije baš sigurno da ćete dobiti sve informacije koje tražite. One se u modernom svijetu plaćaju kroz greške i gubitak kontrole nad svojim resursima. A država bez kontrole istih nije ništa. Dakle, da bismo funkcionirali na slobodnom tržištu, moramo imati i takav mentalni sklop. Moramo ostati i biti slobodni u slobodnom promišljanju sami sebi u korist.

S poštovanjem,

Marin Bago

Predsjednik Udruge