Sjetio sam se pritom razgovora s mladim vlasnikom jedne poznate tršćanske enoteke koji mi je pričao o masnim zaradama s japanskim gostima koji u Trstu kupuju na stotine butelja poznatih talijanskih proizvođača iz jednostavnog razloga što je kod njih talijansko vino deset puta skuplje. Rekao sam mu da su kod nas u Hrvatskoj domaći prehrambeni proizvodi poput drumskih razbojnika: kriju se u gustoj šikari nepristupačnih dijelova velikih prodajnih centara, a kad se s njima susretneš, okinu te po džepu poput najžešćeg lopova.

Veli mi prijatelj da je cijela Europa ista, jedina tržišna zbilja u cijelom svijetu gdje svi mogu masno zarađivati, dok nitko ne štiti domaćeg proizvođača. Europsko tržište sliči ementaleru: rupa na sve strane, svi glođu, a Europljanima ostaju tek kore. S obzirom na to da nema zaštite, domaća poljoprivredna i prehrambena proizvodnja opadaju, gube se radna mjesta pa se male države poput Hrvatske pretvaraju u konglomerat potrošača čija kupovna moć iz dana u dan pada sve dublje i dublje. Država je odavno digla ruke od tržišta, a političari su se pretvorili u nekakav srednjovjekovni stalež profitera koji s vrha stranačkog dvorca ubiru proviziju prilikom ulaska i izlaska stranih trgovaca i mešetara s teritorija koji kontroliraju. Propast rovinjske tvornice ribljih proizvoda Mirna, primjerice, valja smjestiti u taj kontekst jer kako drugačije tumačiti kraj jedne tradicije koja je bila poznata diljem Europe? Uzgred, nedavno sam imao priliku pogledati na talijanskoj državnoj televiziji RAI dokumentarni program o Portugalu i o tamošnjim prerađivačima srdela i sardona koji nastavljaju višestoljetnu tradiciju konzerviranja plave ribe.

Nedavno su se sindikalne organizacije europskih radnika u metalnoj industriji sastale u Njemačkoj i još jednom i sve jače zatražile od Europske unije i od europskih država da osmisle program zaštite europske brodograđevne industrije, traže povrat državnih subvencija, zaštitu od agresivne politike Kine, Japana i Južne Koreje. U tim zemljama države troše ogromna sredstva na subvencioniranje te grane proizvodnje, njihove cijene na svjetskom tržištu ruše sve pred sobom jer nisu realne, na svaki uložen jen država dodaje dva jena i tako propada Europa, a i mi s njom. Pitam se što će jednog dana Europa učiniti s masom obespravljenih, s masom omladine koja je osuđena na nerad.

Svima je puna kapa tržišta i tržišnih zakona, svi sad traže da se EU pokaže i dokaže, traže odgovornost politike, traže savjesne političare koji će početi razmišljati o budućnosti svojih birača, o zaštiti osnovnih životnih potreba. Pitam se kad će Europska unija stati i pogledati konačno u lice gospodarskoj pustoši koja je nastala na cijelom europskom istoku, koji je danas većim dijelom dio te europske zajedničke zbilje. Cijeli industrijski rajoni nestali su u tek dvadeset godina, od Češke pa do Poljske, Slovačke, Mađarske i Slovenije. Tko to tamo još nešto proizvodi? Je li jasna predodžba o stanju poljoprivrede?

Nedavno je službeni dnevni list Vatikana L'osservatore romano objavio na naslovnici članak posvećen pitanju stalnog globalnog porasta cijene poljoprivrednih proizvoda. "Porast cijene poljoprivrednih proizvoda širi glad u siromašnim zemljama", stoji u naslovu, a pored naslova fotografija djeteta u majčinom zagrljaju koje umire od gladi. Katolici su izuzetno osjetljivi na ta pitanja, Vatikan kao katoličko središte ne može bez denuncijacije, ali što slijedi potom?

Generalni direktor FAO-a Jacques Diouf objašnjava da je indeks cijena prehrambenih proizvoda u zadnjih 11 mjeseci skočio na 38 posto. Do 2020. cijena mesa bilježit će prosječni porast od 30 posto, a cijena žitarica od 20 posto. Takvo stanje odrazit će se na siromašne zemlje svijeta u kojima 925 milijuna žitelja gladuje. Izvor nesnošljivog stanja valja potražiti u zakonima tržišta, odnosno u dinamici između ponude i potražnje. Naime, potražnja je u stalnom rastu zbog povećanja dohotka u tzv. zemljama s ubrzanim razvojem poput, primjerice, Kine i Indije. S druge strane, ponuda opada: u razdoblju od 2001. do 2010. godišnji prosječni porast poljoprivredne proizvodnje iznosio je 2,6 posto; od 2011. do 2020. predviđa se godišnji prosječni porast proizvodnje od 1,7 posto.

U takvoj situaciji masno zarađuju vlasnici kapitala, velike financijske konglomeracije koje manipuliraju informacijama o stanju svjetske poljoprivredne proizvodnje pa dižu i spuštaju cijene po volji profita. Čelnici FAO-a tvrde da takva situacija utječe i na standard stanovnika bogatijih zemalja, nitko danas nije više siguran. Do kraja ove godine svjetska populacija dostići će brojku od sedam milijardi, u 2040. bit će nas devet milijardi. Dok nacionalne poljoprivrede umiru pod pritiskom cjenovnih spekulacija, moćne financijske institucije nastavljaju s pljačkom poljoprivrednih zemljišta diljem svijeta: zemlja postaje najunosniji biznis, kupuje se u Kini, Africi, Aziji, diljem Europe, tamo gdje poljoprivreda propada obavljaju se najunosniji pregovori i ugovori.

Autor: Elio VELAN

www.glasistre.hr